— Mogućnost susreta i različitost perspektiva

Glas Koncila
Jerko Valković
MEDIJA
CRKVA |I SVIJET
Mogućnost susreta i različitost perspektiva
Glas Koncila, Zagreb, 2013.

Nakladnik:
Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb
www.glas-koncila.hr

Za hakladnika:
Stjepan Pogačić

Biblioteka:
Tertium millennium. Knjiga 11.

Izvršna urednica:
Vlatka Plazzeriano

Recenzenti:
Josip Grbac
Ivica Šola

ISBN 978-953-241-389-2
CIPzapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu pod brojem 841814.

Sva prava su pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopira-
ti, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez
prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

a
 Jerko Valković

CRKVA
I SVIJET MEDIJA
Mogućnost susreta i različitost perspektiva

Zagreb 2013.
 SADRŽAJ
Predgovor

I. dio
Crkva i sredstva društvenih komunikacija:
od pergamene do virtualnih prostora

1. Od početaka kršćanstva do tiskanih knjiga 15

2. Tisak — početak razdoblja masovne komunikacije 18

3. Crkva u susretu s elektroničkim medijima

(od 1900. do Drugoga vatikanskog koncila) 24
3.1. Papa Pio XI. (1922. — 1939.) 24
3.2. Papa Pio XII. (1939. - 1958.) 27
3.3. Papa Ivan XXIII. (1958. - 1963.) 31
4. Drugi vatikanski koncil i mediji (1962. — 1965.) 33
4.1. Inter Mirifica — koncilski dekret o sredstvima društvenih
komunikacija (1963.) 33
4.1.1. Sadržaj dekreta 36
4.1.2. Značenje dekreta 39
4.2. Ostali koncilski dokumenti 41

5. Crkva i mediji — od Koncila do novih medija 44

5.1. Papa Pavao VI. (1963. - 1978.) 44
5.1.1. Mediji — sredstva evangelizacije 45
5.1.2. Pastoralni naputak Communio et progressio (1971.)
5.1.2.1. Isus Krist — savršeni komunikator 51
5.1.2.2. Javno mnijenje 57
“a 5.2. Papa Ivan Pavao II. (1978. - 2005.) 60
5.2.1. Mediji — nova kultura (Redemptoris missio, 1990.) 61
5.2.2. Mediji — dio pastoralnog plana (Aetatis novae, 1992.) ___ 63
5.2.3. Etika u medijima (Etika u obavijesnim sredstvima, 2000.) _ 66
5.2.4. Odgoj za medije 70
5.2.5. Pornografija i nasilje u sredstvima društvenih komunikacija
(1989.) 73
5.2.6. Etika u promidžbi (1997.) 74
5.2.7. Brzi razvoj (2005.) 76

6. Crkva pred izazovom novih medija 79

6.1. Komunikacija i kultura pisane riječi 80
6.2. Komunikacija u svijetu novih medija 83
6.2.1. Virtualni kontinent — izazov evangelizaciji 84
6.2.2. Vjera u virtualnim prostranstvima 88
6.2.3. Od interakcije prema zajedništvu 89
6.2.4. Virtualni prostor — mjesto svjedočenja 95
6.3. Papa Benedikt XVI. (2005. — 2013.) 97
6.3.1. Mediji — antropološko pitanje 98
6.3.2. »Dijakonija kulture« 101
6.4. Papa Franjo (2013.) 104
7. Crkva i suvremena javnost: izazovi i mogućnosti djelovanja 106
7.1. Suvremena javnost 107
7.1.1. Modeli javnosti 110
7.1.2. Karakteristike javnosti 111
7.2. Crkva i javnost 113
7.2.1. Crkva unutar javnosti teorije sustava 113
7.2.2. Crkva unutar diskurzivne javnosti 117
7.3. Područja djelovanja Crkve 119
7.4. Prema »otvorenijem« kršćanstvu! 122

6
ki
 II. dio
Radijski i televizijski prijenos mise

1. Početci prijenosa mise 127

1.1. Prijenos mise na radiju 127

1.2. Prijenos mise na televiziji 130

2. Prijenos mise i pastoralne aktivnosti 133

3. Rasprave oko prijenosa mise na televiziji 139

3.1. Prijenos mise - profanacija svetoga? 139
3.1.1. Medijski razlozi 139
3.1.2. Liturgijski razlozi 142
3.2. Prijenos mise - mogućnosti i načini sudjelovanja 145
3.2.1. Sudjelovanje — iz medijske perspektive 147
3.2.2. Sudjelovanje -— iz liturgijske perspektive 149

4. Crkveno učiteljstvo i prijenos mise 159

4.1. Temeljni naglasci dokumenata 159
4.2. Dokumenti biskupskih konferencija 164

5. Televizija i obred 169

5.1. Televizija — nekad i danas 169
5.1.1. Televizija — mjesto susreta 170
5.1.2. Reality televizija 171
5.1.3. Reality show 173
5.1.4. Istina ili dojam? 173
5.2. Medijska »religioznost« 175
5.3. Televizijska i obredna perspektiva 178
5.3.1. Sličnosti perspektiva 179
5.3.2. Različitost perspektiva 180
5.4. Prijenos mise - posebni televizijski format > __ 183
Zaključak 187

Kratice 190

Korištena i preporučena literatura 192

Recenzije 203
Aktualan i temeljit uvid u problematiku (Josip Grbac) 203
Tri vrijednosti knjige Jerka Valkovića (Ivica Šola) 206
O autoru 209

E_
 PREDGOVOR

Ne samo u pojedinim razdobljima života ili u nekim specifičnim situa-

cijama, već za cijelog vijeka čovjek je biće koje komunicira. U komunikaciji
raste, sazrijeva, uspostavlja odnose s drugima, obogaćuje ljude oko sebe i u
isto vrijeme od njih prima. Povijest čovjeka i čovječanstva je, zapravo, povi-
jest komuniciranja. Čak i u trenutcima kada, najčešće šutnjom, želi prekinuti
komunikaciju, on i tada komunicira. Zato za čovjeka nije osnovno pitanje
hoće li komunicirati, već se pozornost treba usmjeriti prema kvaliteti nje-
gove komunikacije. A to je veoma važno pitanje, jer čovjek može komuni-
ciranjem oplemenjivati svijet, može usrećiti druge i obogatiti sebe, ali isto
tako može donositi sasvim drugačije plodove.
Međutim ne samo čovjek kao pojedinac, već i svaka zajednica, počevši
od obitelji, Crkve i društva, ali i cjelokupnoga čovječanstva, u komunikaci-
ji snaži povezanost svojih članova, izmjenjuje informacije, gradi zajedniš-
tvo. Zato i život Crkve, njezin dvotisućljetni hod kroz povijest, nije mogu-
će razumjeti ukoliko se ne promatra njezino komuniciranje. Niti za Crkvu
komunikacija nije nešto opcionalno, već je konstitutivni dio njezina života
i njezina poslanja. Ponajprije ona je svjesna da je plod Božje komunikaci-
je te da je poslana posredovati i komunicirati spasiteljski naum čovjeku u
svakome vremenu. Nalog koji je primila, »Pođite po svem svijetu, propo-
vijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16, 15), pozvana je utjeloviti u
svaki povijesni trenutak diljem zemlje. Panteghini će reći da za Crkvu nije
bio prvotni problem što komunicirati, već kako komunicirati, kako u odre-

Crkva komunicira na različite načine. Njezino komunikacijsko djelovanje

nije zamislivo bez svjedočanstva života, komunikacije u liturgiji, pučke po-
božnosti, karitativne djelatnosti, kao i dijaloga koji na razne načine ostva-
ruje sa svijetom. U ovoj knjizi ograničit ćemo se samo na jedan poseban
vid komunikacije Crkve - na komunikaciju koja se odvija putem sredstava

1. Usp. G. PANTEGHINI, Quale comunicazione nella Chiesa? Una Chiesa tra ideali di comu-
nione e problemi di comunicazione, Bologna, 1993., 9.

a". 9
CRKVA | SREDSTVA DRUŠTVENIH KOMUNIKACIJA

društvenih komunikacija. O toj temi možda i ne bi trebalo posebno pro-

mišljati kad bi ta sredstva, mediji bili samo jednostavni instrumenti koje bi
u komunikaciji trebalo koristiti. Tad bi se komunikacijsko umijeće trebalo
usredotočiti na načine korištenja odnosno upotrebe. Međutim sredstva
društvenih komunikacija, o čemu će se u tekstu govoriti, ne mogu se »sve-
sti« samo na tu dimenziju.
Činjenica je da se tek u prošlom stoljeću počelo sustavno promišljati o
odnosu Crkve i svijeta medija. Međutim Crkva je već od samih početaka
koristila (komunikacijska) sredstva koja su joj u određenome povijesnom
trenutku bila na raspolaganju. Štoviše, u određenim razdobljima ona će
promovirati i neke komunikacijske oblike i ostaviti dubok trag u kulturnim
ambijentima različitih razdoblja.
Suživot Crkve i medija od početaka širenja kršćanstva pa do naših dana
poznaje različita razdoblja: od trenutaka protivljenja i nepovjerenja, suzdr-
žanosti pred medijima, koji se brzo šire te ih se još dobro i ne poznaje, pa
do isticanja njihove neutralnosti, odnosno poziva na suradnju i obostrano
obogaćenje. Tek kad promatramo odnos Crkve i medija unutar konkretnih
povijesnih koordinata, možemo razumjeti dinamičnost tih odnosa. Susret
sa svijetom medija, kako će to u novije vrijeme i pape isticati, za Crkvu po-
staje prigoda za bolje upoznavanje svijeta, aktualnih promišljanja i kolaju-
ćih ideja. Međutim svijet medija je za Crkvu ujedno poticaj i izazov na pro-
mišljanje vlastite otvorenosti i poslanja u sadašnjem svijetu.
U prvom dijelu govori se o odnosu Crkve i medija. Veći naglasak stavlja
se na razdoblje od Drugoga vatikanskog sabora pa do naših dana. Upra-
vo u postkoncilskom razdoblju Crkva na drugačiji način doživljava medije,
prepoznaje njihovu važnost u djelu evangelizacije, a na pragu novog tisuć-
ljeća ona je svjesna da treba zaći u virtualne prostore, koji omogućavaju
novi načini komunikacije. Bilo bi veoma korisno vidjeti koliko su se smjer-
nice učiteljstva te poziv na prisutnost na medijskom području ostvarili. To
bi trebao biti zadatak jedne druge studije.
Specifični susret Crkve i medija događa se s početcima radijskih i tele-
vizijskih prijenosa mise. Misa koje se stoljećima gotovo redovito slavila u
crkvi, sada putem radija i televizije postaje »dostupna« svima. Ne čudi da
će ta nova praksa, osim promišljanja o pastoralu koji se na tom području
može razviti, potaknuti i brojna pitanja odnosno rasprave. Ipak, prijenos
mise svjedoči o mogućnosti susreta Crkve i medija, štoviše liturgije i medi-
ja. O prijenosima misa na radiju i televiziji govori se u drugom dijelu.

i
laik
 I. DIo

Crkva je pozvana na dvije vjernosti - čovjeku i Bogu. Da bi ostala vjerna

čovjeku, mora biti osjetljiva za njegov način komuniciranja i ulaziti u nje-
gov svijet. Bit će vjerna Bogu, svjesna da je njezina komunikacija, zapravo,
komunikacija misterija. Usklađivanje tih zadaća pred Crkvu stavlja zahtjev
stalnog promišljana aktualnih komunikacijskih strategija, kao i razvijanja
dijaloga sa svijetom medija. Vjerujemo da će i tekstovi ove knjige dati svoj
prinos boljem upoznavanju, približavanju i suradnji svijeta medija i Crkve.
 I. dio

CRKVA | SREDSTVA
DRUŠTVENIH KOMUNIKACIJA
OD PERGAMENE DO
VIRTUALNIH PROSTORA
 Od davnih vremena upotrebe pergamene, pa sve do današnje komu-
nikacije unutar virtualnih prostora, Crkva je upotrebljavala razna sredstva
društvenih komunikacija koja su joj u određenom trenutku bila na raspola-
ganju.? Upotrebom tih sredstava ona je željela utjeloviti navještaj u određe-
nu kulturu, ali je u isto vrijeme i svoju riječ i svoj govor prilagođavala naravi
i zahtjevima medija. Pojava novog sredstva društvenih komunikacija uvijek
je u povijesti značila mnogo više negoli »još jedno« sredstvo komuniciranja.
Novi medij potiče promjene — u novije vrijeme govori se i o pravoj revolu-
ciji — na raznim područjima života jednog društva. Posebno treba spome-
nuti promjene koje su vidljive na području kulture, o čemu će se kasnije
više govoriti. Upravo je pojava novog medija i s time povezano uvođenje
novih načina komuniciranja kriterij prema kojem je raspodijeljen prvi dio
ove knjige. Ipak, veća pozornost posvetit će se Drugome vatikanskom kon-
cilu te susretu Crkve sa suvremenim medijima na kraju prošlog stoljeća.

2 U tekstu koristimo izraz sredstva društvenih komunikacija, iako se u raznim prijevodi-

ma crkvenih dokumenata nailazi i na druge izraze: sredstva društvenog saobraćanja, sredstva
društvenog priopćivanja, obavijesna sredstva ili, jednostavno, mediji. Već ta činjenica upućuje
na potrebu definiranja terminologije koja bi bila od svih prihvaćena.

48
 I. OD POČETAKA KRŠĆANSTVA
DO TISKANIH KNJIGA
Promatrajući Isusov život i njegovo djelovanje pod komunikacijskim vi-
dom, Eilers ukazuje na neke karakteristike njegova djelovanja. Isus komuni-
cira sa svima, ne birajući između učenih ili priprostih. Za svojega života su-
sretao je bogate i ugledne kao i one koji nisu zauzimali istaknuto mjesto u
ondašnjem društvu: siromahe, udovice, gubavce. U djelovanju koristi sva
»sredstva« (riječi, čudesa, ozdravljenja) i propovijeda na raznim mjestima (si-
nagoge, trgovi, kuće, hram). Zato Eilers zaključuje da se za njegov život može
reći da je bio neprestano komuniciranje. Pastoralni naputak Communio et
progressio Isusa naziva savršeni komunikator, jer u njemu otkrivamo uzori pu-
ninu autentične komunikacije (usp. CP, br. 8 - 11). O Isusu kao »savršenom
komunikatoru« bit će više riječi kad budemo govorili o tome pastoralnom
naputku. Prvi kršćani su znali da je svjedočanstvo života najautentičniji oblik
komunikacije i zato temeljnu poruku kršćanstva nastoje »prenositi« primje-
rom života. Apostoli i prve kršćanske zajednice koriste sredstva komunikacije
koja su im na raspolaganju. Glavni je naglasak na govornoj komunikaciji, ali
oni se služe i pismenom komunikacijom (konkretni primjer su novozavjetne
knjige). U tom vidu možemo spomenuti kraći zapis sv. Pavla, u kojem podsje-
ća Timoteja da ponese sa sobom »i knjige, osobito pergamene« (2 Tim 4, 13).
U prvim stoljećima kršćanstva Crkva živi u progonstvu, u »katakomba-
ma«, tako da je njezino djelovanje i prisutnost u javnosti bilo veoma ograni-
čeno. Međutim u 4. stoljeću, dobivanjem slobode i novom ulogom u druš-
tvenom i političkom sustavu Rimskoga Carstva, znatno se mijenjaju okol-
nosti i mogućnosti njezina djelovanja. Unutar Crkve oblikuju se novi go-
vorni oblici, a nešto kasnije ona će postati čuvar pisane, govorne i kulturne
baštine. Veoma živa govorna predaja i propovijedi temelje se na rabinskim
i sinagoškim oblicima, u kojima se osjećao utjecaj grčko-rimske retorike.

3 Usp. F.-J. EILERS, Comunicare nel ministero e nella missione. Un'iintroduzione alla comu-
nicazione pastorale ed evangelizzatrice, Leumann (To), 2007., 49 — 50. O Isusovu komunika-
cijskom djelovanju osobito značenju njegovih gesti, vidi R. CHEAIB, La gestualita di Gesu
comunicatore: prospettive sul mediatore multi-mediale, u: J. M. ALDAZ (ur.), Nuovi media
e vita consacrata, Milano, 2011., 25 — 55.

| 15
CRKVA | SREDSTVA DRUŠTVENIH KOMUNIKACIJA

Spomenut ćemo svetog Augustina, koji u četvrtoj knjizi De Doctrina Chri-

stiana primjenjuje na homiletiku principe klasične retorike. U djelu De Ca-
techesandi rudibus Augustin u katehezi prvi put primjenjuje temeljne princi-
pe komuniciranja. Razvijaju se originalni literarni rodovi, u kojima se velika
pozornost posvećuje publici, odnosno onima kojima je poruka upućena.
Grgur Veliki u djelu Regola Pastorale (pisanom oko 591.) kaže da su komu-
nikativni principi bitan dio pastoralnog djela i da pristup publici treba biti
različit, ovisno o njezinim potrebama i mogućnostima razumijevanja. Na-
braja 40 različitih kategorija (slušatelja) kojima se govornik može obraćati.“
U tim stoljećima nalazimo i neke druge oblike komunikacije. Na portali-
ma, lukovima i apsidama crkava susreću se crteži i mozaici koji predstavlja-
ju starozavjetne i novozavjetne likove, kao i događaje iz povijesti spasenja.
To su tzv. Bibliae pauperum, svojevrsne kateheze za analfabete. Međutim ta
je praksa pobudila žustre diskusije te se o legitimnosti tih djela počelo ra-
spravljati na lokalnim koncilima. Njih osporavaju ikonoklasti. Na koncilu u
Elviri (Španjolska) 303. je odlučeno da u crkvama ne bi trebalo biti takvih
prikaza i zato neka se ne »crta po zidovima ono što je predmet bogoštovlja
ili adoracije«'. Ta odredba tumači se polazeći od sljedećih argumenata: ne-
mogućnosti predstavljanja Isusa Krista; odnosa kršćanskih slika s duhovnim
i antiidololatrijskim smjerom biblijske tradicije i kršćanskog propovijedanja
te problemom podudarnosti slika i stvarnosti koja se slikom želi predstavlja-
ti. Ti argumenti polaze od Božje nematerijalnosti, odnosno nematerijalnosti
samoga bogoštovlja. Osim toga govori se o opasnosti idololatrijske izopa-
čenosti, jer se štovanjem, kako će neki tumačiti, iskazuje čast stvorenjima.
Biskup Sereno iz Marsiglie (oko 600.), zabrinut zbog idololatrije, naredio je
da se unište i izbace sve slike iz crkava. Međutim on dobiva pisma u kojima se
tumači zbog čega bi takve slike i prikaze trebalo ostaviti u crkvama. Najprije
zato da bi analfabeti gledajući te prikaze učili ono što inače na drugi način
ne mogu naučiti, budući da ne znaju čitati. Osim toga jasno se kaže da treba

4 AUGUSTINUS, De Doctrina Christiana, PL 34 coll. 16 — 122.

5 AUGUSTINUS, De catechisandis rudibus liber 1, PL 40 coll. 309 — 348.
S Usp. GREGORIO MAGNO, Regola Pastorale, PL 77 coll. 49 — 50.
7. J.D. MANSI, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima collectio, Il, Firenze, 1749., 2.
8 Quod fraternitati i Litterarum tuarum; MIGNE, PL, lett. 105, 1. IX (col. 1027); lett. 13, 1.
XI (col. 1128). Ta će pisma papa najviše citirati te će na neki način anticipirati odredbe koje
će biti donošene na Drugome nicejskom saboru.

16 [i
RF
 I. DIO

razlikovati između čašćenja slika i čašćenja onoga koga slike predstavljaju.

Tek će Drugi nicejski koncil jasno definirati da takve slike i prikazi mogu osta-
ti u crkvama. »Hodajući istovremeno i kraljevskom stazom i slijedeći Bogom
objavljeno učenje naših svetih otaca i predaje Katoličke crkve — mi naime zna-
mo da ona potječe od Duha Svetoga koji u njoj prebiva — mi smo zaključili sa
svom brižljivošću i savjesnošću da se u svete Božje crkve, na sveto posuđe i
ruho, na zidove i ploče, na kuće i uz putove postave kako likovi dragocjenog
i životvornog križa tako i časne i svete slike, bilo da su one od boje, kamena
ili nekog drugog prikladnog materijala; (to vrijedi) za slike našeg Gospodina
i Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše neokaljane Gospodarice, svete Bogoro-
dice, štovanja vrijednih anđela, te svih svetih i pobožnih ljudi.«
U srednjovjekovnom razdoblju šire se predstavljanja (skazanja) nadah-
nuta svetopisamskim ili općenito vjerskim temama (npr. prikazi Kristova
rođenja, križni put, dramska aktualizacija biblijskih tekstova). Mnoga ostva-
renja su i danas vrijedno blago kršćanske kulturne baštine mnogih naroda.
Može se reći da je u srednjovjekovnom razdoblju Crkva na različite načine
bila prisutna u svijetu komunikacija.'* Zato Balukčić kaže da je Crkva »puno
prije pojave modernih masovnih medija imala na raspolaganju širok spek-
tar sredstava i načina društvenoga komuniciranja za naviještanje i produ-
bljivanje evanđeoske poruke«"',
Početak novog vijeka obilježit će otkrića na brojnim područjima. Jedan
od pokretača veoma značajnih promjena bit će upravo Gutenbergovo ot-
kriće, što će se pokazati snažnim pokretačem razvoja nove kulture.

% H. DENZINGER - P. HONERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri

i ćudoređu, Đakovo, 2002., 167, br. 600.
19 Baragli kaže da je do 15. stoljeća crkveno učiteljstvo objavilo 87 dokumenata, koji se
odnose ponajviše na knjige ili na predstavljanja, odnosno osobe koje u njima sudjeluju. U
njima je, ipak, najviše riječi o osudi idololatrije. Usp. E. BARAGLI, Comunicazione, comunione
e chiesa, Rim, 1973., 51.
1! 1, BALUKČIĆ, Masmediji u novoj evangelizaciji, u: Vrhbosnensia, 16 (2012.) 1, 131. Dr.
Devčić ukazuje na još jednu važnu dimenziju djelovanja Crkve u ondašnjem društvu: »treba
istaknuti otvoren i promicateljski odnos prema novoj stvarnosti koja se sredinom srednjeg
vijeka pojavila, a to su srednjovjekovna sveučilišta na kojima se pojavio interes za novi tip
znanosti.« I. DEVČIĆ, Crkva i svijet medija: put od nepovjerenja do poziva na dijalog, u: Ri-
ječki teološki časopis, 14 (2006.) 1, 8.

| 17
 2. TISAK — POČETAK RAZDOBLJA
MASOVNE KOMUNIKACIJE

Samostanske knjižnice su stoljećima bile mjesta gdje su se ne samo ču-

vale, već i prepisivale knjige, te se s pravom može reći da su samostani bili
rasadišta kulture onog vremena. Do otkrića pokretnih slova knjige su bile
rijetke, skupe i dostupne samo određenim elitama. Nepismenost je bila
veoma raširena. Gutenbergovo otkriće pokretnih slova (1445.) označit će
revoluciju u tadašnjemu načinu komuniciranja. Luther odmah uočava mo-
gućnosti koje donosi tisak (kažu da je u jednom razgovoru rekao da je tisak
posljednje i najbolje Božje djelo za širenje istinske vjere po cijeloj zemlji).
Zato i ne čudi da je prva tiskana knjiga bila upravo Biblija. Tiskana knjiga
postat će snažna poluga u širenju protestantizma."
Tisak olakšava pristup knjigama, koje su dotada bile »privilegija« tek
određenih klasa. Tiskanjem knjiga ubrzava se kulturno uzdizanje masa, kao
i širenje različitih ideja. Događaju se velike promjene unutar društva i Cr-
kve. Naime uspostavlja se odnos prema cjelokupnom sustavu znanja, i kako
kaže Innis, monopol nad informacijom. Načelo posredovanja, koje je veo-
ma važno za Crkvu, pogotovo u tumačenju Svetoga pisma, jest ugroženo.
Zato ne čudi da je prva reakcija Crkve pred tim novim sredstvom (masov-
nog) komuniciranja bila restriktivne naravi.
Ubrzo nakon iznašašća tiska papa Siksto IV., u dokumentu Accepimus
litteras vestras, odobrava upotrebu cenzure. U pismu upućenog rektoru i
dekanima Sveučilišta u Kolnu, gdje su bile primijenjene prve takve mjere
stoji: »daje se dozvola za sprječavanje crkvenim cenzurama i ostalim pri-

12 Usp. N. CASTAGNI, Gutenberg: la mirabile invenzione, u: G. GIOVANNINI (ur.), Dalla

selce al silicio, storia della comunicazione e dei mass media, Milano, 2003., 79. Reakcija na prve
tiskane Lutherove spise je bila veoma žestoka. Papa Leon X. je bulom Exurge, Gomine (15.
lipnja 1520.) zabranio, pod prijetnjom kanonskih kazni, tiskanje, čitanje i širenje Luthero-
vih spisa. Papa Pavao Ill. će ići korak dalje, pa će bulom Consueverunt Romani (13. ožujka
1536.) zaprijetiti ekskomunikacijom onima koji budu čitali njegove knjige. Usp. S. SASSI,
Un binomio importante, u: Vita pastorale, 56 (1998.) 12, 53.

18 “u.
 I. DIO #
ai
kladnim sredstvima one koji tiskaju, trgovce i čitatelje takvih djela«'*, Treba
znati da je cenzura u ono vrijeme bila jedan od (raširenih) načina kontrole
tiskanja knjiga. To potvrđuje i osnivanje prvoga laičkog ureda za cenzuru
u Mainzu (1486.). Ubrzo nakon toga i španjolski kralj Ferdinand uvodi cen-
zuru knjiga, povjerivši tu zadaću instituciji koju je za to osnovao (1502.). U
Engleskoj Henrik VIII. (1530.) uvodi cenzuru tako da je svaki koji je želio ti-
skati knjigu trebao prije zatražiti kraljevu dozvolu.
Uskoro papa Inocent VIII. objavljuje konstituciju Inter multiplices, koja će
imati velik utjecaj na crkvenu praksu u tiskanju, produkciji, trgovini i čitanju
knjiga. Taj dokument je značajan jer utvrđuje temeljna načela koja će ostati
nepromijenjena gotovo do naših dana: sve knjige trebaju biti podvrgnute
sudu mjesnih biskupa; obvezatna je dozvola za tiskanje (imprimatur); oni
koji tiskaju knjige, kao i čitatelji, obvezuju se izručiti knjige koje su tiskane
bez dozvole da bi bile javno spaljene; donose se duhovne i novčane kazne
za sve koji se ne bi pridržavali spomenutih odredbi.'“ Da je svijest o moći i
utjecaju knjige postajala sve snažnija, vidljivo je i iz tekstova nekih mjesnih
sinoda. U tekstovima kolnske sinode stoji zapisano: »Između raznih obve-
za naše službe u pastoralnom djelovanju u prvom redu treba nastojati oko
toga da ono što se u naše vrijeme pojavljuje kao korisno ili pak pohvalno, a u
skladu je s katoličkom vjerom i moralom, ne samo da se očuva odnosno širi,
već da se i prenosi na one koji dolaze nakon nas: dok ono što je opasno, ka-
žnjivo i grješno, treba odbaciti i iskorijeniti, da se ne bi više nikad pojavilo.«'"
Crkvena vlast je priznavala vjersku i kulturnu vrijednost pronalaska tiska,
ali u isto vrijeme ukazuje na opasnosti odnosno probleme koji mogu nastati
širenjem knjiga i protiv kojih se treba boriti. Da bi se spriječilo širenje takvih
knjiga, nakon Tridentskog koncila, bulom Dominis gregis ustanovljen je Indeks
zabranjenih knjiga.'“ Međutim već i prije ustanovljenja Indeksa nalazimo po-

1? Usp. SIKSTO IV., Breve Accepimus litteras vestras (17. ožujka 1479.), u: E. BARAGLI, Co-
municazione, Comunione e Chiesa, 120. Nadbiskup Henneberga je naslutio ambivalentnost
nove »božanske umjetnosti« i zato je osnovao u Mainzu prvi crkveni ured za »preventivnu«
cenzuru. BERTOLDO, Etsi mortalem, (4. siječnja 1486.), u: isto, 122, br. 6.
14 Usp. INOCENT Vill., Inter multiplices. Costituzione (17. studenoga 1487.), u: isto, br.
151 - 155.
15 Statuta provincialia et synodalia ecclesiae Coloniensis, Coloniae, 1492., 88.
16 PIO IV., Dominici gregis. Bulla (24. ožujka 1564.), u: Bullarium Romanum VII, Torino,
1862., 281. Cjeloviti naslov glasi: Index librorum prohibitorum, cum Regulis confectis per Patres

m ooo
i
CRKVA | SREDSTVA DRUŠTVENIH KOMUNIKACIJA
»

pise zabranjenih knjiga (npr. šest naslova na Teološkom fakultetu u Sorbo-

ni, između 1544. i 1556., te na Sveučilištu u Leuvenu, između 1546. i 1558.)."
Između 1559. i 1564. nastaju rimski indeksi. Te indekse treba promatrati u
kontekstu borbe protiv heretika. Tzv. Pavlov indeks (1559.), prema papi Pavlu
IV., slovi kao jedan od najoštrijih, jer je u njemu zadaća cenzuriranja povjere-
na ne biskupima, već Svetom uficiju. Indeks sadrži otprilike tisuću zabrana
svrstanih u tri dijela. Prvi se odnosi na autore koji nisu bili katolički i one ko-
jima je zabranjeno cjelokupno djelo. Drugi dio odnosi se na pojedine autore
i pojedina (anonimna) djela, a treći dio na pojedine kategorije knjiga. Osim
toga čitanje Biblije se dopušta samo po posebnoj dozvoli Svetog uficija.'*
Situacija se znatno mijenja kad nakon njega rimski biskup postaje Pio IV.
On će promijeniti prethodni kodeks, s nakanom da cenzuru ograniči samo
na heretičke knjige. Isto tako on je odlučio ovlastiti biskupe za sastavljanje
popisa i provođenje kontrole. Na taj način uvodi sustav cenzure, koji više

doduše, s novom raspodjelom, podijeljen u tri dijela. Uvodi se mogućnost

»pročišćenja« odnosno izmjene manjih heretičkih dijelova, kako bi se knjige,
ipak, mogle objaviti. lako je nakon smrti Pija IV. doživio znatne promjene,
Indeks je ostao na snazi do 1596. kada je ponovno proglašen novi Indeks."
Sredinom 18. st., konstitucijom Sollicita ac provvida?, papa Benedikt XIV.
temeljito je pregledao i revidirao kriterije za tumačenje cenzure i upis u In-
deks zabranjenih knjiga, a dekretom Quae ad catholicae izdaje novi indeks.?'
Nakon toga papa Klement XIII. objavljuje Christianae Reipublicae*?, koja se
može smatrati prvom enciklikom posvećenoj knjigama. Upućena je svim
partrijarsima, primasima, metropolitima, nadbiskupima i biskupima koji su

a Tridentino Synodo delectos, auctoritate Sanctiss. D. N. Pii IIll. Pont. Max. comprobatus Romae
apud Paulum Manutium, Aldi F. MDLXIIII. In aedibus Popoli Romani.
17. Usp. V. LUPO, Gli indici dei libri proibiti, u: D. E. VIGANO (ur.), Dizionario della comuni-
cazione, Rim, 2009., 80 - 81.
18. Usp. M. INFELISE, / libri proibiti. Da Gutenberg all'Enciclopedie, Rim — Bari, 2002., 34.
1? Treba svakako spomenuti pokušaj pape Pija V. da redigira kodeks. On je 1571. osno-
vao Kongregaciju indeksa (Congregazione dell'indice), kojoj je povjerio zadaću redigiranja
novoga kodeksa, koji bi zamijenio tridentski. To mu međutim nije uspjelo.
20 BENEDIKT XIV., Sollicita ac provvida, (9. srpnja 1753.), u: E. BARAGLI, Comunicazione,
Comunione e Chiesa, 205 - 216.
21 BENEDIKT XIV., Quae ad catholicae, Dekret (23. prosinca 1757.), u: isto, 219.
22 KLEMENT XIII., Christianaee reipublicae (25. studenoga 1766.), u: isto, 222 - 227.

<"
#
 |. Dio

u jedinstvu sa Svetom stolicom. Enciklika potvrđuje pravo biskupa i ujed-

no ih potiče da se bore protiv heretičkih djela.
Unatoč spomenutim cenzurama, odnosno uvođenju indeksa zabranje-
nih knjiga, bilo bi pogrješno zaključiti da se Crkva protivila tisku. Problem
je, kaže Baragli, što Crkva u to vrijeme nije uspjela prepoznati »znakove vre-
mena«, tj. nije vidjela da širenje tiska označava početak novog razdoblja, u
kojem se putem knjige obraća masi. Više nije u središtu govorna komuni-
kacija, odnosno kultura koja se temeljila na odnosu učitelj - učenik, već je
u središtu nove kulture »odnos« čovjeka i knjige.** Da Crkva nije odbaciva-
la tiskane knjige, govori i podatak da je već 1587. papa Siksto V. utemeljio
vatikansku tipografiju.* U njoj su se trebale tiskati knjige, životopisi te pi-
sati o čudesima i objavljivati djela svetih otaca. Već se tada tiskalo ne samo
na latinskome i talijanskome, već i na drugim jezicima, čime je bio istaknut
»misionarski« karakter te tiskare. Nekoliko desetljeća kasnije i rimska kon-
gregacija Propaganda Fidei daje značajan prinos tiskanju. Četiri godine na-
kon utemeljenja, 1626., njezin prvi tajnik, Francesco Ingoli, pokreće tiskaru,
u kojoj se moglo tiskati na više od 20 jezika. Tiskaju se brojne knjige koje
trebaju poslužiti za evangelizaciju.?“
Pojava novina u 17. st. (u smislu pravih periodičkih izdanja) pospješit će
kruženje i izmjenu informacija. Novine se veoma brzo oslobađaju »patro-
nata« akademskih krugova (pod kojim su bile knjige), a to će utjecati na
drugačiji pogled na svijet, odnosno pristup stvarnosti. Da bi se moglo ra-
zumjeti odnos Crkve prema novinama, treba imati u vidu i tadašnju poli-
tičko-kulturnu situaciju, odnosno razvoj novih ideja, koje su često bile pro-
tukršćanske inspiracije. Takve su se ideje veoma često širile upravo putem
novina. Crkva je u to vrijeme pozornost usmjeravala na (moguće) opasnosti
i štete koje bi mogla prouzročiti »sloboda mišljenja i govora«. U tom kon-

3 Eilers kaže da je to sve do danas jedina enciklika koja govori općenito o izdavaš-
tvu. | Instrukcija o nekim vidovima upotrebe sredstava društvenih komunikacija u širenju vjere
(1992.) od Kongregacije za nauk vjere, govoreći o knjigama i različitim publikacijama, do-
brim dijelom preuzima ono što je već rečeno u spomenutoj enciklici. Usp. F. J. EILERS - R.
GIANNATELLI, Chiesa e comunicazione sociale. Il documenti fondamentali, Torino, 1996., 13.
24 Usp. E. BARAGLI, LInter Mirifica: introduzione, storia, discussione, commento, documen-
tazione, Rim, 1969., 63 - 64.
% SIKSTO V., Eam semper, Konstitucija (27. travnja 1587.), u: E. BARAGLI, Comunicazione,
Comunione e Chiesa, 178.
26 Usp. F. J. EILERS, Comunicare nel mistero e nella missione, 216:

oil
a.
CRKVA | SREDSTVA DRUŠTVENIH KOMUNIKACIJA

tekstu može se razumjeti reakcija i osuda pape Grgura XVI. u Mirari vos"',
kao i one koje će slijediti u Quanti curi i Sillabusu. To je razdoblje u kojem
Crkva s nepovjerenjem gleda na tisak i osobito tiskarsku aktivnost. Zato i
ne čudi da je »svih 11 dokumenata pontifikata Grgura XVI. obilježeno obra-
nom od napada u novinama, lošim knjigama, komentarima i prijevodima
Svetog pisma, zatim države koja negira slobodu komuniciranja u Crkvi. U
27 dokumenata svojega pontifikata Pio IX. vraća se redovito na osudu ti-
ska inspiriranog slobodom govora i mišljenja što se proširuje i na kult«.%
Kako smo već spomenuli, postoji razlika u stavu Crkve prema (tiskanim)
knjigama i novinama onog vremena. Crkva je više prihvaćala knjige za koje
se smatralo da na neki način »usmjeravaju« društvo, budući da ih pišu »lju-
di od znanosti«.* Sve do sredine 19. st. ona je ignorirala ili nije u dovoljnoj
mjeri uočila ulogu novina i njezinu moć svakodnevnog formiranja javnog
mnijenja. Kad uviđa njihovu važnost, počinje i sama pokretati tiskovine koje
su u prvo vrijeme usmjerene na obranu pape, odnosno kršćanskog nauka
i morala. La civilta cattolica (1850.) te ubrzo L'Osservatore Romano (1861.)
imat će naglašenu apologetsku ulogu. Novine su se u ono vrijeme više do-
življavale kao pogodno sredstvo u odgoju za vrijednosti negoli medij koji
donosi informacije. Čitatelje je trebalo educirati da bi mogli zauzeti ispra-
van stav, a novine se prepoznaju kao prikladno sredstvo za ostvarenje tog
cilja. Krajem 19. st. Crkva je sve više svjesna promjena koje se događaju
unutar društva te izdaje prvu socijalnu encikliku — Rerum novarum (1891.).
Papa Leon XIII. uviđa da je tisak nužnost vremena i da ima važnu društve-
nu ulogu, iako još uvijek doživljava kao sredstvo za obranu vjere i pot-
se

poru ćudoređa.“ Zanimljivo je spomenuti da je Leon XIII. prvi papa koji je

77 GRGUR VIII., Mirari vos. Enciklika, u: E. BARAGLI, Comunicazione, Comunione e Chiesa, 250.
28 |, BALUKČIĆ, Masmediji u novoj evangelizaciji, 131.
2 Usp. A. ZANACCHI, La sfida dei mass media, Cinisello Baslamo (Mi), 1990., 58 — 59.
30. Usp. A. BERTANI, II Mar Rosso da attraversare, u: A. M. VALLI = M. RONCONI (ur.), L'era
della comunicazione, Milano, 2009., 19. Od 19. stoljeća informacija postaje sve značajniji ele-
ment u upravljanju, koordiniranju i kontroli organizacijskih sustava na najširem području.
Ovi procesi su osobito naglašeni tijekom posljednjih desetljeća. Detaljnije u knjizi: J. BENI-
GER, Le origini della societa delllinformazione: la rivoluzione del controllo, Torino, 1995.
31 Usp. isto, 21.

28
 I. Dio
a
održao govor novinarima. U tom govoru nalazimo prve naznake o slobodi
mišljenja (22. veljače 1879.)
Masovna proizvodnja, društvo koje se sve više oblikuje polazeći od pro-
cesa ali i načela koja se razvijaju izvan crkvenih struktura te mediji koji na-
staju u takvu kulturnom kontekstu stvarnost su s kojom se Crkva suočava
na samom početku 20. st.

32 LEON XIII., Ingenti sane laetitia, Govor (22. veljače 1879.), u: E. BARAGLI, Comunica-
zione, Comunione e Chiesa, 284.

". 23
 pz: se izazov, naprotiv, nekada i danas, sas| (#G€FWW (tit iki
ma Crkve da bude prisutna u svjetovnim, la qr VAU Os
NE Pak problem i današnje Crkve. Stoga ova knjiga tika:uj\ri (vi.
metodologiju kako bi na taj izazov Crkva i kršćanski medijski dje-
latnici trebali odgovoriti.
Vrlo je vrijedno što autor analizira i odnos Crkve prema moder-
nim medijima, internetu i općenito tzv. virtualnoj komunikaciji. Po-
gotovo se u ovom svijetu osjeća nedostatak etičke kriteriologije.
Ona pak zahtijeva dodatan odgoj, pogotovo vjernika, koji pred ta-
kvim virtualnim svijetom ne smije ostati pasivan, nego mora biti
sposoban postavljati pitanja o smislu svega. Drugim riječima, po-
staje evidentno da mediji nisu uvijek neutralni, nego mogu značaj-
no oblikovati moralne odluke ljudi. Virtualni svijet medija izokreće
neke uhodane parametre u našem odnosu prema medijima. To je
jedno novo područje, u kojem autor daje svoj izvorni prinos.
Josip Grbac

oi predstavlja važan prinos hrvatskomu govornom i znan-

stvenom području u popunjavanju praznine vezane uz proble-
matiku Crkve i medija. Radi se o sustavnom djelu koje prvi put kod
nas na znanstven, ali istovremeno i jezgrovit način te nestručnjaku
razumljivim jezikom donosi svu složenost toga dijaloškog i dijalek-
tičnog odnosa, koji je takav zbog specifičnosti vjerskog sadržaja i
pologa pri ulasku u medijski prostor.
Posebno valja istaknuti tri vrijednosti Valkovićeva rada: on po-
najprije razbija stereotipe o Crkvi, (medijskoj) tehnologiji i medi-
jima, a s druge strane, afirmirajući pozitivnu vrijednost medija u
kontekstu poslanja Crkve, iznosi UNE granice otajstva ee s ob-
zirom na njihovo medijsk ljanje i pojavlji . tomu
K

daje jasne vrijednosne i dološke kriterije inkuli ije vjere u

svijet medija i medijske dominacije zbiljom.
Ivica Šola

“iii
MU MINI
120 kuna