Mimar Sinan

Mimar Sinan (osmanski turski: معمار سينان; turski: Mimar Sinan; 15. april 1489 – 17. juli 1588) bio je glavni osmanlijski arhitekta (turski: mimar) i građevinski inžinjer za sultana Sulejmana I, Selima II i Murata III. Bio je odgovoran za izgradnju više od 300 velikih objekata uključujući džamiju Selimiju u Edirne, Kanuni Sultan Sulejmanov most u Istanbulu i Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, te drugih skromnijih projekata poput škola. Njegovi šegrti su kasnije izgradili džamiju sultana Ahmeda u Istanbulu i Stari most u Mostaru.

Mimar Sinan
Vjerovatno Mimar Sinan (lijevo) kod groba Sulejmana Veličanstvenog, rukopis iz 1566.
Rođenje	(1489-04-15) 15. april 1489. Ağırnas, Osmansko Carstvo
Smrt	17. juli 1588(1588-07-17) (99 godina) Istanbul, Osmansko Carstvo
Nacionalnost	Armen ili Grk
Zanimanje	Arhitekta
Značajna djela	Sulejmanija džamija Džamija Selimija Most Mehmed-paše Sokolovića

Mimar Sinanu, bista, Ankara

Kao sin klesara, stekao je tehničko obrazovanje i postao vojni inžinjer. Brzo je napredovao kroz činove da bi prvo postao oficir, a na kraju i janjičarski komandant, sa počasnom titulom Sinan. Usavršavao je svoje arhitektonske i inženjerske vještine sa janjičarima, postao je stručnjak za izgradnju utvrđenja svih vrsta, kao i za projekte vojne infrastrukture, kao što su putevi, mostovi i akvadukti. U pedesetoj godini života imenovan je za glavnog kraljevskog arhitektu primjenjujući tehničke vještine koje je stekao u vojsci na stvaranju lijepih vjerskih i građanskih objekata svih vrsta. Na ovoj dužnosti ostao je skoro pedeset godina.

Njegova najpoznatija remek djela su džamija Selimija u Edirni i Sulejmanija džamija u Istanbulu. Vodio je opsežnu državnu službu i obučio mnoge asistente koji su se istakli u izgradnji prelijepih objekata kao što su Sedefkar Mehmed aga koji je izgradio džamiju sultana Ahmeda i Mimar Hajrudin koji je izgradio Stari most. Smatra se najvećim arhitektom klasičnog perioda osmanlijske arhitekture i upoređivan je sa Mikelanđelom, njegovim savremenikom na Zapadu. Mikelanđelo i njegovi planovi za baziliku svetog Petra u Rimu su bili dobro poznati u Istanbulu, budući da su Leonardo da Vinci i on bili pozvani 1505. u Istanbul kako bi nacrtali plan za most preko Zlatnog roga. Radovi Mimara Sinana su među najuticajnijim građevinama u historiji.

Život

Prvu Sinanovu biografiju napisao je turski književnik i slikar Mustafa Sai Çelebi, savremenik i lični prijatelj Sinanov. Ova biografija pojavila se odmah nakon Sinanove smrti, 1588. U njoj se kaže da je Sinan rođen u Kajseriji u Kapadokiji. Po različitim izvorima tvrde da je porijeklom Armenac, Albanac ili Grk.

Godine 1938. na 350-godišnjici Sinanove smrti, turski historičar B. Zlug je iznio neke nove podatke o Sinanovom porijeklu. Ove podatke on temelji na originalnim pisanim dokumentima, koji se nalaze u turskom Državnom arhivu. Prema njima, Sinan se rodio u Agirnazu, selu u području Kesi, u centralnom dijelu Kajserije. Prema podacima sidžila (sudbenog protokola) iz toga vremena, ove krajeve su naseljavali hrišćani turskog porijekla, koje je Vizantija, da bi se oduprla navalama Arapa naseljavala u Anadoliji. Kao kršćansko dijete, Sinan je doveden u Istanbul, preveden na islam i dat u janjičarsku vojsku na vaspitavanje. Iako ova verzija bazira na nekim istorijskim pisanim dokumentima te izgleda vjerodostojna, mišljenja smo da Sinanovo nacionalno porijeklo nije bitno. Za nas su od prvobitnog značaja njegova djela, koja u arhitekturi predstavljaju najviši domet islamske osmanske arhitektonske škole.

Prema podacima B. Zluga, s kojima se slažu i podaci E. Eglia, nije poznat tačan datum Sinanovog rođenja ni dolaska u Istanbul. Sa najviše vjerovatnoće uzima se da je rođen 1490. ili 1491. Već 1516. sudjeluje kao građevinski radnik u vojnom pohodu na Egipat. O sljedećih pet godina nema pouzdanih podataka. Godine 1521. nalazi se sa vojskom sultana Sulejmana, kad ona zauzima Beograd, a naredne, 1522. nalazi se sa vojskom u pohodu na Rodos. Tada u janjičarskoj vojsci dobija titulu „sekban konjanik“ , (rod janjičarske vojske koji u sastavu ima lovačke pse). Godine 1526. učestvuje u bici kod Mohača i u zauzimanju Ugarske, a 1529. sa sultanovom velikom armijom, nalazi se pod Bečom. Sljedećih godina je, najvjerovatnije, sa sultanovom vojskom u Srednjoj Evropi, ali o tome nema sigurnih podataka. Godine 1534. i 1535. učestvuje u osvajanju Persije i Mesopotamije. U ovom pohodu, prema podacima B. Zluga, Sinan u jednom napadu kod Vanskog jezera dobija zadatak da izgradi flotilu malih ratnih lađa, što uspješno izvršava. Nakon završetka persijske vojne postavljen je za „hasekiju“ (služba dvorskog vrtlara). Nakon ovoga, sudjeluje u još nekoliko ratnih pohoda. S njim u vezi je za nas značajan podatak o gradnji mosta preko rijeke Pruta u pohodu na Rumuniju 1538. godine. Ovaj zadatak Sinan je izvršio za deset dana. Na sultanovom dvoru postojala je u to vrijeme služba i titula glavnog arhitekta, koju je do 1536. g. vršio Adžem Ali, porijeklom persijanac. Poslije njegove smrti, između 1536. i 1539, mjesto glavnog arhitekta bilo je nepopunjeno. Godine 1539, po podacima B. Zluga, ukazala se potreba za izgradnjom turbeta (mauzoleja) umrlom velikom veziru Ajas-paši. Tadašnji veliki vezir Lufti-paša izjavljuje da za ovaj posao ne postoji vještiji arhitekt od Hasseki Sinan subaše, koji se nalazi u janjičarskoj vojsci, te mu preko komandanta janjičara nudi titulu glavnog arhitekta Turskog Carstva. Ovu dužnost je od tada vršio Sinan, neprekidno, do svoje smrti 1588.

Iz ovih podataka se vidi da se Sinan i u janjičarskoj vojsci bio pročuo kao dobar graditelj. Istina, iz podataka o njegovom napredovanju kao janjičara, uočava se više težnja za običnom vojničkom karijerom: on je 1522. „sekban konjanik“, poslije Mohačke bitke 1526. dobija titulu kapetana pješadije, i tek 1534. pominje se kao šef nekog odjeljenja građevinara. U toku ovog perioda, prije i poslije 1534, vršio je razne tehničke dužnosti, među kojima su građevinski zadaci bili samo jedan dio u sklopu mnogo širih zadataka koje je vojno ratovanje postavljalo pred njega. Međutim, činjenica da je 1539. postavljen za glavnog arhitekta na dvoru sultana Sulejmana govori da je Sinan u vojsci bio savladao ne samo inženjerske vještine u izgradnji mostova, puteva i utvrđenja nego da je bio već izgradio i takva djela koja su prvenstveno arhitektonska.

Arhitekt na dvoru imao je prije svega dužnosti koje su mu nalagale gradnju sakralnih i javnih objekata. Kad je izbor pao na Sinana, a ne na nekog od učenika ranijeg glavnog arhitekte, jasno je bilo da se on već ranije bio okušao i na takvim poslovima, iako iz njegove vojničke karijere proizlazi da je do tada najveći broj njegovih radova bio inženjersko-tehničke prirode. Zbog toga, period Sinanovog rada u janjičarskoj vojsci ostaje za nas u najvećoj mjeri nepoznat. Iz poznatih biografskih podataka, koristeći se do danas najvjerodostojnijim izvorima, vidi se da se u Sinanovom radu mogu jasno uočiti dva vremenska odsjeka vezana za njegovu građevinsku djelatnost: prvi, u janjičarskoj vojsci, od 1516. do 1539, i drugi, na sultanovom dvoru, od 1539. do 1588.

Prvi period nosi karakteristike Sinanovog školovanja na praktičnim inženjersko-tehničkim zadacima u vezi sa malim brojem pravih arhitektonskih objekata, dok drugi posve jasno odražava (u prvo vrijeme) Sinanove napore da konstrukcije, čije je izvođenje već bio savladao, arhitektonski oplemeni. Ovo nastojanje je vidljivo ne samo u savlađivanju novih zadataka koji se postavljaju pred njega nego, što je za nas značajnije, i u njegovom traženju vlastitog umjetničkog izraza. Počev od građevina koje još nose pečat nespretnosti pa sve do onih iz vremena zrelog majstorstva i pojedinih remek-djela, svuda se može pratiti i uočiti Sinanova umjetnička ličnost. „Taj individulani Sinanov umjetnički izraz je, po našem mišljenju, sklad ljupkosti jednog liričara i epske monumentalnosti izražene u brojnim realizacijama njegovih veličanstvenih prostora. Svi ti prostori ponekad izvanrednih dimanzija, podređeni su čovjeku, komponovani za njega, sa težnjom da im se da toplina ljudskog doma“.

Rad

Karađozbegova džamija u Mostaru je napravljena po projektu Mimar Sinana

Iako su objekti nekih džamija ujedno i najznačajnija Sinanova arhitektonska djela, ipak se po vrijednosti veoma razlikuju. Ove razlike prema arhitektonskoj i konstruktivnoj tehničkoj vrijednosti nisu vezane samo za vrijeme nastanka, odnosno za period u kome se Sinan formirao kao arhitekt (za razliku od njegovog ranijeg inženjerskog djelovanja u vojsci), nego i za značaj džamije ili, bolje reći, za značaj njenog utemeljivača. Između mnogobrojnih realizacija džamijskih građevina možemo izdvojiti one iz Sinanovog ranog perioda, kod kojih je uočljivo da se on tek formira kao umjetnička ličnost. Poslije dolaze Sinanove velike džamije u Istanbulu i Jedrenu, njegova remek-djela. Napokon, istovremeno sa svojim najvrednijim građevinama, koje su značajne za opštu arhitekturu njegovog doba, Sinan gradi i takve džamije koje se, ni po konstruktivnom rješenju, ni po kompoziciono-prostornim vrijednostima, ne mogu ubrajati u velika arhitektonska djela. Ali, bez obzira na veoma različite vrijednosti mnogobrojnih Sinanovih džamija iz dugotrajnog vremenskog perioda od pola vijeka, između 1537. do pred njegovu smrt 1588, kod svih ovih gradnji može se uočiti prisutnost Sinanove umjetničke ličnosti. Da bismo mogli dobiti jasnu sliku o razvitku Sinana kao arhitekta, zadržaćemo se na njegovim karakterističnim džamijskim građevinama, kako iz vremena njegovog početništva, tako i iz vremena njegove umjetničke zrelosti.

• Sinanova glavna djela
• 
  Šehzada u Istanbulu
• 
  Šehzada (unutrašnjost)
• 
  Džamija Sulejmanija u Istanbulu
• 
  Džamija Sulejmanija (unutrašnjost)
• 
  Džamija Selimija u Edirne

Sinanu se pripisuje izreka da je Hasseki Hurrem džamija njegovo šegrtsko djelo, Šehzade džamija – kalfinsko, a džamije sultana Sulejmana i sultana Selima II – majstorska ostvarenja. Pa prema tome će i biti izvšena podjela perioda njegovog razvoja, na:

- Šegrtski period (do 1550) - Kalfinski period (od 1550. do 1570) - Majstorski period (od 1570. do svoje smrti).

Šegrtski period (period do 1550)

U ovom periodu Sinan nastavlja tradicionalni stil osmanske arhitekture, ali on postepeno počinje eksperimentisati na raznim mogućnostima, jer, za vrijeme njegove vojne karijere imao mogućnost da pročava arhitektonske monumente u osvojenim gradovima Evrope i Bliskog istoka.

Sinan dobro upoznaje seldžučku i ranoosmansku arhitekturu, a isto tako i bizantijsku, zahvaljujući svom dugogodišnjem radu na najvećoj srednjovjekovnoj crkvi Aja Sofiji, tom veličanstvenom djelu Antemija i Isidora, gdje je postignuta uspješna kombinacija bazilike i centralnog plana, Mimar Sinan je uočio nedostatke bazilike i uspio ostvariti prostor sa jasnim, preglednim i jedinstvenim prostorom koji u sebi imaju neki svečani duh. Mnogi istraživači njegovog djela složili su se da niko nije od nastanka Aja Sofije pa do danas tako studiozno upoznao sve njene estetske, i konstruktivne, te strukturalne elemente.

Za ovaj period važno je pomenuti tri džamije – džamiju Husrev-paše u Alepu i Hasseki Hurrem i Šehzade džamiju u Istanbulu.

Kalfinski period (period od 1550. do 1570)

Kada je 50-ih godina sultan Sulejman Veličanstveni stigao do vrhunca svoje moći, htio je da izgradi monument koji će se isticati ne samo svojom veličinom, nego i drugim odlikama u odnosu na druge. Taj posao povjerio je svom glavnom arhitekti Sinanu, koji će od tog napraviti pravo remek-djelo – kompleks Sulejmanija.

Pored Sulejmanije, Sinan je u ovom periodu napravio veliki broj drugih objekata, među kojima se izdvajaju – Džamija velikog admirala Sinan-paše, Džamija Kara Ahmet-paše, kao i Rustem-pašina džamija u Istanbulu.

Majstorski period (period od 1570. do svoje smrti)

Konačno 1569. Sinan je po narudžbi novog gospodara Selima II počeo svoje remek-djelo, sintezu svih ranijih traženja i eksperimentisanja, čudesnu Selimiju u Jedrenu. Sve su njegove najbolje osobine rasplamsane do vrhunca u ovom djelu njegove duboke starosti od preko osamdeset godina. Tu je na vrhuncu njegova drska smjelost ideja, nepogrješivi konstruktorski osjećaj, savršena sigurnost realizacije i lucidnost u potpunom usaglašavanju i najkrupnijih i najsitnijih detalja u jednu veličanstvenu cjelinu, koja je do te mjere savršena da ponekad djeluje neljudski i vanzemaljski.

Da bi se potpunije prikazao Sinanov razvoj, treba prikazati još tri vezirske džamije iz Sinanovog opusa u Istanbulu. Ove građevine potiču iz posljednjeg perioda Sinanove djelatnosti. On je imao gotovo 90 godina kad je dovršio džamiju velikom veziru Mehmed-paši Sokoloviću, koju je on sam smatrao jednom od svojih najboljih ostvarenja. Druge dvije, Šemsi Ahmed-paše i Kilič Ali-paše, po dimenzijama su manje, pa se po tome mogu porediti sa prve dvije Sinanove džamije, Husrev-pašinom u Alepu i Hasseki Hurrem u Istanbulu. Poređenje ostaje zaista samo na veličini građevina, dok sve druge vrijednosti ovih dviju posljednjih Sinanovih džamija govore o velikom i zrelom arhitektu. Obje ove džamije dovršene su 1580. godine. Iz pregleda Sinanovih džamija proizlazi da Sinanova starost nije umanjivala ni njegovu aktivnost, ni vrijednost njegovih djela. Naprotiv, svoja remek-djela ostvario je u poznim godinama života: džamiju Sulejmaniju – kad mu je bilo 66 godina, Selimiju – kad je bio starac od 84 godine, a kad je bila dovršena džamija Mehmed-paše Sokolovića imao je punih 88 godina.

Zaključak

Život Mimara Sinana je uzbudljiv i sadržajan, ali to je neineresantno spram njegovih brojnih djela od kojih je svako jedan novi hrabri i samosvjesni pokušaj, eksperiment i uspjeh. Gradio je do duboke starosti, kao glavni dvorski ili državni arhitekt za dva velika sultana, Sulejmana Veličanstvenog i Selima II, u jednom moćnom i bogatom carstvu što je bila sretna mogućnost da rasplamsa svoj raskošni i neobuzdani istraživački genije i stvori toliko veličanstvenih djela što je dovoljno za više generacija.

"Koristeći pri realizacijama vještinu velikog broja najprobranijih majstora, dovođenih iz svih dijelova prostranog Osmanskog Carstva, postigao je upečatljiv i lako prepoznatljiv sopstveni monumentalni izraz koji je označio ne samo vrhunac turske umjetničke renesanse i, šire gledajući, cjelokupne islamske umjetnosti njegovog doba, nego je preko učenika njegove škole, taj klasični stilski izraz još cijelo jedno stoljeće snažno uticao na monumentalnu umjetnost islamskog mediteranskog svijeta."

U tom njegovom, sopstvenom, stilskom izrazu koji je razvio tokom svoje djelatnosti, mogu se uočiti neke odlike, kao što su:

• stepenasta igra kupola i polukupola koje formiraju dinamičku i piramidalnu kompoziciju;
• proporcioniranje objekata posljedica je korišćenja mističnog značenja brojeva, zakonitosti matematike i korištenja standarda;
• svi elementi džamije su raščlanjeni i svaki dio djeluje posebno, ali stvaraju utisak cjelovitosti i imaju jedinstvenu kompoziciju;
• dijelovi arhitektonske kompozicije, kako na fasadi (portal) tako i u unutrašnjosti (mihrab, minber) imaju naglašenu visinu;
• nenametljiva arhitektonska plastika, kako na fasadama, tako i na elementima enterijera, precizno obrađena, ali smišljeno raspoređena s ciljem isticanja arhitektonskih vrijednosti;
• izvučeni mihrab iz vanjske mase zida, koji je i posebno pokriven;
• džamije su uvijek centralni objekti kompleksa (Külliyessi), oko kojih su medrese, škole za izučavanje Kur'ana, imareti, bolnice i drugi objekti.

Svaka Sinanova džamija se doima kao jedan savršen kristal, ili dijamant, stvoren nepogrješivim prirodnim tokom u jednom času, voljom Božijom. Zato se na njima ne prepoznaje grč stvaranja, rizici sklapanja, nesavršenosti uklapanja i tok postupka, nego su one čudno stvorene u trenutku bez trapavog ljudskog rada, kao stvaranje Božije.

Smrt

Sinanova osmougaona fontana na lijevoj strani pored njegove grobnice iza željeznih rešetaka na desnoj strani, četvrt Fatih u Istanbulu

Sinan i džamija Selimije na poleđini turske novčanice od 10.000 lira iz 1982-1995.

Sinan je umro 1587–1588. i sahranjen je u grobnici u Istanbulu, turbetu po vlastitom dizajnu, sjeverno od džamije Sulejmanije, preko puta ulice nazvane ulica Mimar Sinana u njegovu čast. Sahranjen je u blizini grobova njegovih najvećih zaštitnika: sultana Sulejmana I i sultanije Haseki Hurem, Sulejmanove žene. Iznad molitvenog prozora njegovog groba sa gvozdenom rešetkom nalazi se epitaf koji je na osmanskom turskom napisao pjesnik Mustafa Sai. Navodi godinu njegove smrti i bilježi da je Sinan izgradio 400 mesdžida (malih džamija), 80 džamija i most Kanuni Sultana Sulejmana u Büyükçekmeceu.

Godine 1935., njegove posmrtne ostatke je ekshumirala grupa turskih naučnika. Zagovornici rasne nauke popularne u to vrijeme, tvrdili su da mjerenja Sinanove lobanje pokazuju da je on zapravo Turčin. Od 2016. lobanja je nestala.

Reference

Izvori

• Goodwin, Godfrey (2003) [1971]. A History of Ottoman Architecture. London: Thames & Hudson. ISBN 978-0-500-27429-3.
• Necipoĝlu, Gülru (2005). The Age of Sinan: Architectural Culture in the Ottoman Empire. London: Reaktion Books. ISBN 978-1-86189-244-7.
• Necipoğlu, Gülru (2007). "Creation of a national genius: Sinan and the historiography of "classical" Ottoman architecture". Muqarnas. 24: 141–183. JSTOR 25482458.

Dodatna literatura

• Alboyachian, Arshag A. Patmutiwn Hay Kesarioy: teghagrakan, patmakan, ew azgagrakan usumnasirutiwn [History of Armenian Kayseri: A topographical, historical, and ethnographic study]. 2 vols. Cairo: H. Papazian, 1937.
• Çelebi, Sai Mustafa (2004). Book of Buildings: Tezkiretü'l-Bünyan ve Tezkiretü'l-Ebniye (Memoirs of Sinan the Architect). Koç Kültür Sanat Tanıtım ISBN 975-296-017-0
• Crane, Howard; Akın, Esra; Necipoĝlu, Gülru, ured. (2006). Sinan's Autobiographies: Five Sixteenth-century Texts. Leiden: Brill. ISBN 978-90-04-14168-1.
• De Osa, Veronica (1982). Sinan the Turkish Michelangelo. New York: Vantage Press ISBN 0-533-04655-6
• Egli, Ernst (1954). Sinan, der Baumeister osmanischer Glanzzeit, Erlenbach-Zürich, Verlag für Architektur; ISBN 1-904772-26-9
• Egli, Hans G. (1997). Sinan: An Interpretation. Istanbul: Ege Yayınları. ISBN 978-9758070121.
• Goodwin, Godfrey (2001). The Janissaries. London: Saqi Books. ISBN 978-0-86356-055-2
• Güler, Ara; Burelli, Augusto Romano; Freely, John (1992). Sinan: Architect of Suleyman the Magnificent and the Ottoman Golden Age. WW Norton & Co. Inc. ISBN 0-500-34120-6
• Kinross, Patrick (1977). The Ottoman Centuries: The Rise and Fall of the Turkish Empire London: Perennial. ISBN 978-0-688-08093-8
• Kuran, Aptullah. (1987). Sinan: The Grand Old Master of Ottoman architecture, Ada Press Publishers. ISBN 0-941469-00-X
• Kuran, Aptullah; Ara Güler (Illustrator); Mustafa Niksarli (Illustrator). (1986) Mimar Sinan. Istanbul: Hürriyet Vakfi. ISBN 3-89122-007-3
• Rogers, J M. (2005). Sinan. I.B. Tauris ISBN 1-84511-096-X
• Saoud, Rabat (2007). Sinan: The Great Ottoman Architect and Urban Designer. Manchester: Foundation for Science, Technology and Civilisation.
• Sewell, Brian. (1992) Sinan: A Forgotten Renaissance Cornucopia, Issue 3, Volume 1. ISSN 1301-8175
• Sezgin, A. 'Dramatizing an Architect Hero: Sinan in Fiction' in The Meeting Place of British Middle Eastern Studies: Emerging Scholars, Emergent Research & Approaches (2009), p. 119-143.
• Stratton, Arthur (1972). Sinan. Macmillan Publishers. ISBN 0-333-02901-1.
• Turner, J. (1996). Grove Dictionary of Art, Oxford University Press, USA; New Ed edition; ISBN 0-19-517068-7
• Van Vynckt, Randall J. (editor). (1993) International Dictionary of Architects and Architecture Volume 1. Detroit: St James Press. ISBN 1-55862-089-3
• Vasari, G. (1963). The Lives of Painters, Sculptors and Architects. (Four volumes) Trans: A.B. Hinds, Editor: William Gaunt. London and New York: Everyman.
• Wilkins, David G. Synan in Van Vynckt (1993), p. 826.
• A Guide to Ottoman Bulgaria" by Dimana Trankova, Anthony Georgieff and Professor Hristo Matanov; published by Vagabond Media, Sofia, 2011 [1]

Tercijarni izvori

• Zaryan, Armen. «Սինան» (Sinan). Armenian Soviet Encyclopedia. vol. x. Yerevan: Armenian Academy of Sciences, 1984, pp. 385–386.

• Roux, Jean-Paul (1988). "Les Mosquées de Sinan", Les Dossiers d'archéologie, May 1988, number 127.
• Stierlin, Henri (1988). "Sinan et Soliman le Magnifique", Les Dossiers d'archéologie, May 1988, number 127.
• Topçu, Ali (1988a) "Sinan et l'architecture civile", Les Dossiers d'archéologie, May 1988, number 127.
• Topçu, Ali (1988b)."Sinan et la modernité", Les Dossiers d'archéologie, May 1988, number 127.