Karlo, car Austrije

Karlo (IV)
Car Austrije; kralj Ugarske, Hrvatske i Češke
Vladavina	21. novembar 1916 - 12. novembar 1918
Prethodnik	Franjo Josip
Krunidba	30. decembar 1916.
Supružnik	Zita od Burbon-Parme
Djeca	Oton, krunski princ od Austrije Adelhajda Austrijska Robert, nadvojvoda od Austrije-Este Feliks Austrijski Karlo Ludovik Austrijski Rudolf Austrijski Karla Austrijska Elizabeta Austrijska
Dinastija	Habsburg
Otac	Oton Franjo Austrijski
Majka	Marija Josipa Saksonska
Rođenje	17. august 1887.
Smrt	1. april 1922.

Karlo (17. august 1887 – 1. april 1922) bio je posljednji car Austrije, posljednji kralj Ugarske (kao Karlo IV), te posljednji kralj Češke. Vladao je od 1916. do 1918. godine, kada je Austrija postala republika. Karlo nikada nije abdicirao. Ostatak života, sve do smrti 1922. godine, proveo je nastojeći da obnovi monarhiju.

Mladost

Karlo je bio sin nadvojvode Otona Franje (1865-1906) i Marije Josipe Saksonske (1867-1944).

Godine 1911. oženio je princezu Zitu od Burbon-Parme, s kojom je imao pet sinova i tri kćerke.

Kada je ubijen njegov amidža, Franjo Ferdinand Austrijski, Karlo je postao prijestolonasljednik svome praamidži, caru Franji Josipu.

Vladavina

Nakon smrti Franje Josipa 1916. godine, Karlo je naslijedio sve njegove krune. Preuzeo je vrhovno zapovjedništvo nad austrijskom vojskom 2. decembra 1916. Tokom 1917. vodio je tajne mirovne pregovore s Francuskom. Austrijski ministar vanjskih poslova je bio zainteresiran samo za opći mir. Karlo je pokazivao spremnost da sklopi separatni mirovni sporazum. Kada su 1918. procurile vijesti da pokušava sklopi separatni mirovni sporazum Karlo je sve odlučno negirao. Francuski predsjednik vlade je objavio njegova pisma, koja su pokazala namjere sklapanja separatnog mira. Ministar vanjskih poslova je zbog toga dao ostavku, a Austro-Ugarska je još više postala ovisna o Njemačkoj. Austro-Ugarska je bila u stanju rasula u posljednjim godinama rata. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Woodrow Wilson, je kao dio svojih četrnaest tačaka zahtijevao od Evrope da dopusti samoopredjeljenje naroda. Kao odgovor na takvu mogućnost Karlo se složio da se sazove parlament i da se stvori konfederacija, po kojoj bi svaka etnička grupa imala pravo autonomije. Međutim, stvari su brzo izmicao kontrole i uslijedilo je proglašavanje nezavisnosti u svim dijelovima Austro-Ugarske. Karlova politička budućnost je postala neizvjesna. Izgledalo je da će moći vladati bar Austrijom, ali Austrija je postala republika.

Karlo i njegova supruga na dan svog vjenčanja

Život u egzilu

Do 11. novembra 1918. sve nacije Austro-Ugarske su proglasio svoje težnje da se odvoje od Austro-Ugarske. Karlo nije abdicirao, nego je pobjegao u Švicarsku, odakle je nastojao povratiti vlast. Bio je ohrabren od strane mađarskih nacionalista, pa se dva puta tokom 1921. pokušao vratiti na prijestolje Mađarske. Mađarska je ostala kraljevina, ali bez kralja. Pokušaji da se vrati na prijestolje barem Mađarske nisu mu uspjeli zbog raznih faktora uključujući izostanak podrške od strane regenta Miklósa Horthyja.

Monarhisti Horthyjevo odbijanje pomoći Karlu često opisuju kao "izdajničko". Prvi pokušaj da ponovno osvoji krunu Mađarske, u martu 1921. godine, propao je kada je Horthyjeva vlada zamolila Karla da napusti zemlju. Drugi put, u oktobru 1921. godine, priključuje mu se 3.000 mađarskih vojnika, ali Kraljevina SHS i Čehoslovačka su Mađarskoj predali ultimatum prijeteći ratom, ako se Karlo vrati na prijestolje.

Pošto je postao opasan po međunarodni poredak (Versajski poredak) i mir u Evropi, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo su odredile portugalsko ostrvo Madeira kao mjesto njegova progonstva. Na Madeiri je umro 1922. godine od upale pluća. Njegove pretenzije na austrijsko, mađarsko, češko i hrvatsko prijestolje naslijedio je njegov najstariji sin Oton.

Poslije smrti

Historičari različito ocjenjuju Karla i njegov period vlasti. Jedan od najvećih kritičara je Helmut Rumpler, voditelj jednoga odjela austrijske akademije znanosti, koji je opisao Karla kao "diletanta, preslaboga za izazove sa kojima se suočavao" i smatra da nije bio pravi političar. Engleski pisac Herbert Vivian pisao je da je "Karl je veliki vođa, princ mira, koji je nastojao da spasi svijet jedne godine rata državnik sa idejama da spasi narod komplikovanih problema carstva". Papa Ivan Pavao II ga je 2004. proglasio blaženim.

Također pogledajte

• Otto von Habsburg

Vanjski linkovi

• Karl v. Habsburg-Lothringen

Prethodi:	Car Austrije Kralj Ugarske, Hrvatske i Češke	Slijedi:
Franjo Josip		/