Idi na sadržaj

Bijelo dugme

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ovaj članak je o rok-grupi. Za istoimeni album, pogledajte Bijelo dugme (album).
Bijelo dugme
Osnovne informacije
PorijekloSarajevo, SR Bosna i Hercegovina, SFR Jugoslavija
ŽanroviRok-muzika
Karijera1974–1989, 2005, 2024
IzdavačiJugoton
Diskoton
Kamarad
Bivši članoviGoran Bregović, Zoran Redžić, Goran Ivandić, Vlado Pravdić, Milić Vukašinović, Điđi Jankelić, Laza Ristovski, Željko Bebek, Mladen Vojičić Tifa, Alen Islamović

Bijelo dugme, je jedna od najpoznatijih jugoslavenskih rok grupa, osnovana u Sarajevu 1974. godine. Iako je grupa zvanično formirana 1974. godine, članovi standardne postave, gitarista Goran Bregović, pjevač Željko Bebek, bubnjar Goran "Ipe" Ivandić, klavijaturista Vlado Pravdić i bas gitarista Zoran Redžić bili su i ranije okupljeni u grupi Jutro. Debitantski album "Kad bi' bio bijelo dugme", objavljen 1974. godine, sa prepoznatljivim hard rock zvukom uz primjesu balkanskog folk uticaja, donio im je popularnost širom bivše države. Nekoliko sljedećih albuma, sa sličnim zvukom, održavali su ogromnu popularnost grupe a njihove simfonijske balade s poetskim tekstovima bile su predmet pohvala muzičkih kritičara. Početkom 1980-im, s pojavom novog jugoslavenskog muzičkog talasa (novi val), grupa se prilagodila novoj situaciji, zadržavajući epitet jedne od najpopularnijih grupa u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon što je Bebek 1983. godine napustio grupu, istoj se pridružuje novi pjevač Mladen Vojičić Tifa, sa kojim je Bijelo dugme snimio samo jedan, po nazivu grupe istoimeni album. Njihov zadnji pjevač, Alija Islamović, pridružio se grupi 1986. godine s kojom je snimio dva albuma. Pogoršavanjem opće situacije i rastom nacionalnih tenzija u Jugoslaviji, grupa se raspada 1989. Godine 2005., grupa se ponovo okuplja u postavi u kojoj se nalazila istaknuta većina muzičara koji su prošli kroz grupu (među kojima sva tri pjevača), kojom prilikom su održali tri koncerta u tri različita grada i države, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.

Tokom aktivnog muzičkog djelovanja od 1974. do 1989. godine, grupa Bijelo dugme snimila je 10 studijskih i 3 koncertna albuma i predstavljaju jedne od najpopularnijih sastava sarajevske škole pop roka na područjima bivše Jugoslavije.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Iako mladi, osnivači su bili već iskusni muzičari. Goran Bregović, kompozitor, gitarista i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. marta 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao posebno zanimanje za svirku, pa je izbačen iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentovan violinista. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.

Željko Bebek, rođen 16. decembra 1945. godine u Sarajevu. Pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na koncertu grupe Beštije Bebek je zapazio njiovog basistu Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.

Počeci

[uredi | uredi izvor]

Kodeksi (1969 - 1971)

[uredi | uredi izvor]

Historija grupe 'Kodeksi počinje 1969. godine. U to vrijeme budući vođa Bijelog dugmeta, Goran Bregović svirao je bas-gitaru u grupi Beštije.[1] Pošto je Kodeksima bio potreban bas-gitarista, na Bebekov prijedlog, Bregović postaje član grupe. Članovi grupe bili su: Ismeta Dervoz (pjevanje), Edo Bogeljić (gitara), Željko Bebek (ritam gitara i pjevanje), Goran Bregović (bas-gitara), i Luciano Paganotto (bubnjevi). U to vrijeme, grupa Pro Arte također je bila zainteresovana za Bregovića, ali je on odlučio da ostane s Kodeksima. U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar, gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Njihovo muziciranje zapazio je Italijan Renato Pacifiko, od koga dobijaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju.[1] Nakon nastupa u Dubrovniku, jedini ženski član grupe, Ismeta Dervoz napušta grupu, upisuje fakultet i posvećuje se studiranju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora, Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Nakon što lokalni italijanski muzičar, angažovan kao bas-gitarista, napušta grupu, Bebek poziva starog prijatelja Zorana Redžića, koji je tada bio u grupi Čičci, i angažuju ga kao bas-gitaristu. Zoran potom dovodi i kolegu iz iste grupe, Milića Vukašinovića kao zamjenu za bubnjara Luciana Paganottoa , koji je u međuvremenu također napustio grupu.[1] Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom muzičkom pravcu. Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović je utjecao na njih da sviraju muziku britanskih hard rok sastav Led Zeppelin i Black Sabbath, pa dvije sedmice po njegovom dolasku, dobijaju otkaz na svim mjestima gdje su svirali.[1] Nakon što su boravili na ostrvu Capri, 1970. godine ponovo se vraćaju u Napulj. U to vrijeme, ostali članovi grupe, nagovoraju Bebeka da prestane da svira ritam gitaru s obrazloženjem da to više nije u modi.[1] Bebek također ima i problem prilagođavanja na česte promjene pjevača u grupi. Naime, on je uglavnom pjevao uvode na većini pjesama, a zatim su i ostali članovi uzimali učešća, da bi vremenom Vukašinović sve više i češće preuzimao pjevanje. Nakon što je bio ključni član ovog sastava samo nekoliko mjeseci ranije, Bebek je shvatio da se njegova uloga vođe postepeno smanjuje, te je u jesen 1970. godine napustio Kodekse i vratio u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem iste godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil Redžić i vraćaju ih kući. U Sarajevu trio nastavlja sa nastupima ali ne zadugo, jer krajem ljeta 1971. godine, Vukašinović odlučuje da se preseli u London.[1]

Jutro (1971 - 1973)

[uredi | uredi izvor]

U jesen 1971. godine gitarista Ismet Arnautalić poziva Bregovića da osnuju grupu Jutro u kojoj su se potom našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik. U grupi Jutro, Goran Bregović prvi put se ogleda kao kompozitor i piše svoje prve pjesme. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili priliku da snimaju u studiju, Bregović poziva Bebeka da pjeva u ovoj grupi.[1] Snimili su pjesmu "Patim, evo deset dana", koja se pojavila na B-strani singl ploče grupe Jutro, dok je na A-strani bila danas zaboravljena pjesma "Ostajem tebi". Pjesmu "Patim evo deset dana" Bregović je kasnije uvrstio na debitatski album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao na odsluženje vojnog roka, a ostatak grupe je odlučio sačekati njegov povratak.

Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: "Kad bi' bio bijelo dugme", "U subotu mala", "Na vrh brda vrba mrda" i "Hop-cup" od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan muzičkim pravcem kojim se grupa Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe.[1] Oko tog autorstva su se sporili tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran "Ipe" Ivandić, koji je prije toga svirao u muzičkoj grupi Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić, koji je stigao iz Indexa. Sredinom godine, Zoran Redžić napušta grupu, a umjesto njega dolazi Jadranko Stanković. Za novo ime su se odlučili relativno lahko. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi "Kad bi' bio bijelo dugme", grupa je 1. januara 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme.[1]

Era Željka Bebeka (1974 - 1984)

[uredi | uredi izvor]

Godine "Pastirskog rocka": Nacionalna popularnost (1974 - 1980)

[uredi | uredi izvor]

Nove snimke pjesama "Top" i "Ove ću noći naći blues" ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa zagrebačkim Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u historiji jugoslavenske diskografije.[1] Slijedeći singl s pjesmama "Glavni junak jedne knjige" i "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. maja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta svirali su u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album. Treći singl sa pjesmama "Da sam pekar" i "Selma" objavljuju 30. augusta 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove muzičke karijere. Obje pjesme ih stavljaju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugme(to)manija.[1]

Tokom septembra sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Pop Asanovića, a sljedećeg mjeseca u ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi-album "Kad bi' bio bijelo dugme", koji je objavljen već krajem novembra. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizuje svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest hiljada okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem. Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakovan u provokativan omot Dragana S. Stefanovića (koji će i ubuduće dizajnirati omote njihovih albuma), album je donio niz komercijalnih hard rok pjesama sa elementima narodne muzike, koje je novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Odmah nakon puštanja u prodaju, album je oborio rekord debitantskog albuma koji je držala YU grupa i koji je prodat u više od 30.000 primjeraka. U februaru 1975. godine, ovaj sastav je dobio zlatnu ploču na Festivalu u Opatiji, jer su prodali svoj ​​debi album u više od 40.000 primjeraka. Konačan broj prodatih primjeraka je iznosio približno 141.000 primjeraka.[1] Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan uticaj Chuck Berryjeve kompozicije Rock n Roll Music.

Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati ploču koja je morala potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Drugi album grupe Bijelo dugme pod nazivom Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom novembra 1975. godine u londonskom Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom. Bas-gitaru svirao je Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović. Ogroman uspjeh imala je pjesma "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac", a sjajno su prošle i "Došao sam da ti kažem da odlazim", "Ne gledaj me tako i ne ljubi me više", te naslovna pjesma. Ploča sa iznimno raskošim omotom prodala se u tiražu većem od 800.000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantsku ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 150.000 ljudi, a u Beogradu su tri puta svirali do zadnjeg mjesta ispunjenoj koncertnoj dvorani Pionir (20.000), što prije njih nikom nije pošlo za rukom. Dugmemanija je uzela pun zamah. Početkom 1976. godine odlaze u Sjedinjene Američke Države. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama "Džambo" / "Vatra", te Bebekov s pjesmama "Milovan" i "Goodbye, Ameriko".[2] U junu članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji.[3] Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer.

Za treći album pod nazivom Eto! Baš hoću! opet su se pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati "Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje" po pjesmi Duška Trifunovića. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov "Hoću bar jednom da budem blesav". To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta "Eto! Baš hoću!" Album je opet sniman u Londonu, producent je opet bio Neil Harrison, a bas-gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. decembra 1976. godine.[3] Na ploči se našla ambiciozna balada "Sanjao sam noćas da te nemam", kao i "Loše vino", rok kompozicija "Ništa mudro", koja je mnoge podsjetila na pjesmu "It's Only Rock N Roll" grupe The Rolling Stones, folklorom inspirisane "Slatko li je ljubit tajno" i "Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega" kao i hard rokom inspirisana pjesma "Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze".[3] Jugoslavenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odaziv publike bio je manji, uz svađe unutar sastava.[4] Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupa je prvi put poslije četiri godine doživila pad popularnosti.[4] Trebalo je smisliti nešto veliko kako bi se podigla popularnost.[4]

Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. augusta 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Posjeta je nadmašila sve planove organizatora. Između 70.000 i 100.000 ljudi prisustvovalo je koncertu, te je po tome bio najveći skup poklonika rok muzike u dotadašnjoj historiji jugoslavenskog roka.[4] Poslije nekoliko predgrupa na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Kasnije se pokazalo da snimka nastupa tehnički nije dobra za album uživo, pa su 25. oktobra iste godine u sali Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni na album "Koncert kod Hajdučke česme". Naslov je djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.[4]

Po završetku miksanja koncertne ploče, Bregović je otišao na odsluženje vojnog roka JNA u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio prvi solo album "Skoro da smo isti"[5] i naišao na loše kritike i slab prijem publike. Laza i Ipe snimili su u Londonu album "Stižemo", na kojem je električnu gitaru svirao vođa grupe Leb i sol Vlatko Stefanovski.[6] Album je dobro primljen od strane kritike, pa su Ristovski i Ivandić uz dosta teških riječi odlučili da napuste grupu. Međutim, 10. septembra, na isti dan za koji je zakazan početak promocije albuma, Ivandić je zajedno sa pjevačem Goranom Kovačevićem i tekstopiscem Rankom Bobanom, koji su sudjelovali u snimanju albuma "Stižemo", uhapšeni za posjedovanje hašiša.[7] Ivandić je osuđen na tri godine zatvora (Kovačević na godinu i po, a Boban na godinu dana zatvora), ali je 1981. godine otišao na izdržavanje zatvorske kazne.[4]

U junu 1978. Bregović odlazi u Sarajevo kako bi u ime grupe primio plaketu Lige mladih komunista Bosne i Hercegovine.[4] U jesen iste godine, bubnjar Điđi Jankelić (bivši član grupa Formula 4 i Čisti Zrak), koji je učestvovao u snimanju Bebekovog solo albuma, je postao novi bubnjar Bijelog dugmeta, a u grupu se vraća i Pravdić kao zamjena Ristovskom. Grupa se okuplja u Niškoj Banji gdje započinju pripreme za snimanje nove ploča. Goran Bregović je još uvijek bio na odsluženju vojnog roka, pa se zbog toga vraćaju u Sarajevo 1. novembra.[4] U Studio V Radio Beograda ušli su početkom januara sljedeće godine. Album je producirao Neil Harrison, a nekoliko pjesama je snimljeno uz pratnju simfonijskog orkestra.

Objavljivanje albuma "Bitanga i princeza" pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Originalna omotnica albuma, Dragana S. Stefanovića, na kojem ženska noga udara muško međunožje ocijenjena je vulgarnom i glatko odbijena. Iz pjesme "Ala je glupo zaboravit' njen broj" izbačena je psovka koji mi je moj, dok je iz ključne balade "Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš", stih a Hrist je bio kopile i jad promijenjen je u a on je bio kopile i jad.[4] Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera, ploča se pojavila sredinom marta 1979. godine i doživjela jednoglasne ovacije publike i kritike. Urbana i potpuno lišena utjecaja narodne muzike, donijela je pored navedenih i pjesme poput: "Na zadnjem sjedištu mog auta", "Bitanga i princeza", i emotivne balade "Kad zaboraviš juli" i "Ipak poželim neko pismo" u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Album grupe Bijelo "Bitanga i princeza" srušio je sve dotadašnje rekorde po pitanju prodaje ploča, a bio je i uvod u spektakularnu koncertnu turneju sa simfonijskim orkestrom i horom koja je bila isto tako uspješna.[4]

Album Doživjeti stotu: Prilagođavanje Novom talasu (1980 - 1982)

[uredi | uredi izvor]

Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča "Doživjeti stotu". Ne samo da u pjesmama "Ha ha ha" i "Tramvaj kreće" Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego gotovo do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje brkove (koji su bili njegov zaštitni znak), a svi članovi grupe Bijelo dugme šišaju kosu na "propisanu" dužinu po uzoru na punk muzičare. Turneja započinje u Sarajevu, a završava se u zagrebačkom klubu Kulušić, gdje snimaju drugi koncertni album. Nakon toga, slijedio je novi album pod nazivom "5. april '81.", koji je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Nastupaju u Beogradu nekoliko puta tokom turneje: nakon dva koncerta u dvorani Pionir, gdje su nastupali zajedno sa Iron Maidenom, Atomskim skloništem, Divljim jagodama, grupama Film, Aerodrom, Haustor, Kontraritam i dr., te na dvodnevnom muzičkom festivalu Svi marš na ples! održanom u beogradskom Hipodromu, i u novogodišnjoj noći, nakon što su održali tri koncerta u hali Pinki. Na početku 1982. godine nastupali su u Innsbrucku u Austriji, na manifestaciji koju je posljednji domaćin Zimskih olimpijskih igara priredio za domaćina slijedećih igara (ZOI 1984.)

Poslije albuma Doživjeti stotu i Bebekov odlazak iz grupe (1983 - 1984)

[uredi | uredi izvor]

U decembru 1982. Bregović je uz Dugme i pjesnika Duška Trifunovića snimio album "...a milicija trenira strogoću! (i druge pjesmice za djecu)". Prvobitno je bilo zamišljeno da pjevač bude Seid Memić Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić "Rača".[8] U februaru 1983. godine grupa je objavila album "Uspavanka za Radmilu M." kojim je Goran Bregović planirao oprost od publike i da poslije turneje rasformira grupu. Album je snimljen u Skoplju, a kao gosti su se pojavili Vlatko Stefanovski (gitara), Blagoje Morotov (kontrabas) i Arsen Ereš (saksofon). Politički angažman ne izostaje ni ovog puta. Opšta situacija u to vrijeme na Kosovu bila je vrlo loša, a Bijelo dugme snima pjesmu pod nazivom "Kosovska", koju je Željko Bebek otpjevao na albanskom jeziku.[9] Na albumu "Uspavanka za Radmilu M." je nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te serija balada poput: "Ako možeš zaboravi", "Ne plači", "U vrijeme otkazanih letova" i instrumentalnu pjesma po kojoj je cijeli album dobio ime. Ovaj album Bijelog dugmeta nije donio brojne hitove kao što je to bio slučaj sa prethodnim albumima i uopšteno se po prodaji smatra najmanje uspješnim muzičkim izdanjem ove grupe. Međutim, koncertna turneja koja je slijedila nakon izdavanja albuma bila je vrlo uspješna, a izuzetan odziv publike naveo je Gorana Bregovića da se predomisli o raspuštanju Bijelog dugmeta. Nakon turneje, grupa je napravila pauzu, dok je Željko Bebek snimio svoj drugi solo album pod nazivom "Mene tjera neki vrag.[9] Svoj zadnji koncert sa Bijelim dugmetom održao je 13. februara 1984. godine u olimpijskom selu u Sarajevu, a službeno je napustio grupu 23. aprila 1984. godine, odlučivši da se posveti solo muzičkoj karijeri.[9]

Period Mladena Vojičića "Tife" (1984 - 1986)

[uredi | uredi izvor]

Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić Tifa. Grupa Bijelo dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u decembru 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke srbijanskog slikara Uroša Predića. Na ovom albumu Goran Bregović je opet koristio narodne melodije, a gosti su bili Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, kao i Bora Đorđević koji je s Bregovićem i Tifom pjevao u pjesmi Pediculis pubis i koautor je teksta. Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu jugoslavenske državne himne Hej, Slaveni. Obradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, a nakon turneje Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka.

Period Alena Islamovića i raspad grupe (1986 - 1989)

[uredi | uredi izvor]

Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio rock grupu Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. U razgovoru sa beogradskim novinarom i dopisnikom Politike Petrom Popovićem 1994. godine Goran Bregović je govorio o tome kako je zamislio ovu ploču.

Cijela ploča Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu.

Pisao sam Ružica si bila za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Svetozar Vukmanović Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, UDBA je odmah počela da prati menadžera Raku. Nakon sastanka sa Vicom Vukovim u Zagrebu, njega su uhapsili na sarajevskom aerodromu. Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to. Niko nije htio da štampa ploću na kojoj pjeva Vice Vukov, a na omotu ima Miću Popovića.

Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Ploču otvara snimka na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu djecu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu pjesmu "Padaj silo i nepravdo".

Osim politički obojenih pjesama, tu se našao i instant hit Hajdemo u planine kao i balade "Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne", "Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude", "Ružica si bila, sada više nisi". Iako su ove pjesme postigle veliki uspjeh kod široke publike, stariji ljubitelji grupe Bijelo dugme nisu bili nimalo zadovoljni glasovnim mogućnostima Alena Islamovića, te su zazivali povratak nikad prežaljenog Željka Bebeka.

Dvostruki koncertni album "Mramor, kamen i željezo", snimljen na turneji, objavljen je krajem 1987. godine. Naslovna pjesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do posljednjeg studijskog albuma. Poslije turneje, grupu tiho napušta Vlado Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima.

Krajem 1988. godine objavljen je album "Ćiribiribela" na kojoj je pjesma "Đurđevdan je a ja nisam s onom koju volim" koja je ostvarila veliki uspjeh kod slušalaca. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića "A ja nisam s onom koju volim" i staru romsku temu, Bregović je uz pratnju Orkestra Fejata Sejdića, napravio kod publike veoma uspješnu pjesmu.

Provokacija nisu izostale ni ovog puta – bile su smještena u spajanju himne "Lijepa naša" i pjesme "Tamo daleko". Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pjesme koje bi teško ušle na kompilaciju najboljih trideset - "Evo zakleću se", "Napile se ulice", "Ako ima boga", "Šta ima novo".

Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi, Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Niko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe bivše Jugoslavije proći čak šesnaest godina.

Željko Bebek se po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić se po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine.

Poslije Dugmeta

[uredi | uredi izvor]

Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima "Kuduz" i "Dom za vješanje". Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan Od Bacha do Bregovića gdje se premijerno izvodi njegov oratorij "Moje je srce postalo tolerantno".

Međutim, tokom 1990-ih Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima odlučno odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rok gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem februara 2005. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, tačnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne Coca-Cole, Bijelo dugme tokom juna odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto hiljada gledalaca.

Godine 2006. Bijelo Dugme se okuplja i kreće na turneju po Sjevernoj Americi. Vođa Bijelog Dugmeta ipak nije došao na koncerte zato što se nekoliko mjeseci ranije posvađao sa Željkom Bebekom. Zbog toga je turneja održana pod imenom "Kad bi' bio Bijelo dugme" zbog činjenice da mnogo pjesme nisu bile autorsko djelo ostalih članova Bijelog dugmeta, nego Gorana Bregovića koji drži većinu autorskih prava. Gradovi u kojima su održani koncerti u Sjevernoj Americi bili su: Atlanta, Chicago, New York i Toronto. Muzički kritičari bili su razočarani koncertima.

Članovi grupe

[uredi | uredi izvor]

Pjevači

[uredi | uredi izvor]

Gitaristi

[uredi | uredi izvor]

Klavijaturisti

[uredi | uredi izvor]

Basisti

[uredi | uredi izvor]

Bubnjari

[uredi | uredi izvor]

Diskografija

[uredi | uredi izvor]

Studijski albumi

[uredi | uredi izvor]

Koncertni albumi

[uredi | uredi izvor]
  1. Koncert kod Hajdučke česme - 1977.
  2. 5. april '81. - 1981.
  3. Mramor, kamen i željezo - 1987.
  4. Turneja 2005: Sarajevo-Zagreb-Beograd - 2005.

Singl ploče

[uredi | uredi izvor]
  1. Top / Ove ću noći naći blues (Jugoton 1974.)
  2. Glavni junak jedne knjige / Bila mama Kukunka bio tata Taranta (Jugoton 1974.)
  3. Da sam pekar / Selma (Jugoton 1974.)
  4. Da mi je znati koji joj je vrag / Blues za moju bivšu dragu (Jugoton 1975.)
  5. Ima neka tajna veza / I kad prođe sve, pjevat ću i tad (Jugoton 1975.)
  6. Ne gledaj me tako i ne ljubi me više / Sve ću da ti dam, samo da zaigram (Jugoton 1975.)
  7. Playing the part / Da sam pekar (promotivno izdanje Jugoton 1975.)
  8. Džambo / Vatra - Ipe Ivandić (Jugoton 1976.)
  9. Milovan” / Goodbye America - Ž. Bebek (Jugoton 1976.)
  10. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac / Ne spavaj mala moja muzika dok svira (Jugoton 1976.)
  11. Eto ! Baš hoću! / Došao sam da ti kažem da odlazim (Jugoton 1976.)
  12. Bitanga i princeza / Dede, bona ,sjeti se, de tako ti svega (Jugoton 1979.)
  13. Pristao sam, biću sve sto hoće / Šta je tu je (Jugoton 1979.)
  14. Dobro vam jutro Petrović Petre / Na zadnjem sjedištu mog auta (Jugoton 1980.)

Kompilacije

[uredi | uredi izvor]

Video (VHS) kasete i DVD-ovi

[uredi | uredi izvor]
  • Uspavanka za Radmilu M. (1983.)
  • Ćiribiribela (1989.)
  • Nakon svih ovih godina (1990.)
  • Antologija 1&2 (2005.)
  • Turneja 2005 (Sarajevo - Zagreb - Beograd) (2006.)

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d e f g h i j k l Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006 str. 31. Beograd. Nepoznati parametar |str= zanemaren (pomoć)
  2. ^ "Željko Bebek i Bijelo Dugme ‎– Milovan / Goodbye, Amerika". discogs.com. Pristupljeno 19. 12. 2020.
  3. ^ a b c Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006. Beograd. Nepoznati parametar |str= zanemaren (pomoć)
  4. ^ a b c d e f g h i j Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006. Belgrade: self-released. Nepoznati parametar |str= zanemaren (pomoć)
  5. ^ Skoro da smo isti at Discogs
  6. ^ "Željko Bebek, Podium i Članovi Filharmonije* ‎– ... Skoro Da Smo Isti". discogs.com. Pristupljeno 19. 12. 2020.
  7. ^ Krstulović, Zvonimir (2005). Bijelo Dugme: Doživjeti stotu. Profil. str. 32.
  8. ^ "Ratimir Boršić-Rača i Bijelo dugme - ... a milicija trenira strogoću i druge pjesmice za djecu". discogs.com. Pristupljeno 7. 11. 2024.
  9. ^ a b c Janjatović, Petar (2007). EX YU ROCK enciklopedija 1960-2006, str.34. Belgrade: self-released. str. 34.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Bijelo dugme
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bijelo_dugme&oldid=3665076"