Katarina Sijenska
Sveta Katarina Sijenska (Siena, 25. ožujka 1347. – Rim, 29. travnja 1380.), talijanska dominikanka, mističarka, svetica i Crkvena naučiteljica. Njezino tijelo ostalo je do danas neraspadnuto.[1]
| Sveta Katarina Sijenska | |
|---|---|
| |
| Rođena | 25. ožujka 1347. Siena |
| Preminula | 29. travnja 1380. Rim |
| Kanonizirana | 1461. |
| Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
| Spomendan | 29. travnja |
| Simboli | srce, stigme, papinski grb, ruža, knjiga |
| Zaštitnica | tjelesnih bolesti, obrane od požara |
| Zaštitnica gradova, krajeva i država | Pennsylvanije, SAD-a, Europe |
| Zaštitnica zanimanja | dominikanaca |
 Portal o kršćanstvu
| |
Za druga značenja pogledajte Sveta Katarina.Životopis
uredi
Rodila se u Sieni kao 23. od 25. djece. Roditelji su joj bili Giacomo di Benincasa, bojadisar odjeće, a majka se zvala Lapa. Katarinu je još kao malo dijete, čim je došla do uporabe razuma i prvih spoznaja, neobično, privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već s 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i neko viđenje. Kad je Katarini bilo 15 godina zadesila ju je vrlo velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo, da je odlučila prekinuti sa svijetom te se pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka Lapa se tome vrlo protivila, jer joj je već bila našla zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka pa je svoju odluku o izboru zvanja provela u djelo. U 19. godini života, Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu. Deset posljednjih godina života provest će na putovanjima.
Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina se dade na dvorbu jadnih bolesnika. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Ona je svima ulijevala pouzdanje. Nalazeći se 1. travnja 1375. u crkvi sv. Katarine u Pisi, a primivši svetu pričest, zadobi pet rana na rukama, nogama i prsima.
Ona je 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko prebivalište papâ, koje Talijani nazvaše "babilonskim sužanjstvom". Bila je savjetnica papama Grguru VI. i Urbanu VI.
Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan 1377., u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Kratko pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: "Sangue, sangue!" - Krv, krv!
Djela
urediŠtovanje
urediPapa Pavao VI. proglasio ju je 27. rujna 1970. naučiteljicom Crkve, a papa Ivan Pavao II. 1999. godine suzaštitnicom Europe. Spomendan joj je 29. travnja. Italija sv. Katarinu Siensku, uz Sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu.
Bibliografija
urediNa hrvatskome jeziku objavljeno je nekoliko životopisa Katarine Sijenske, od kojih i jedan romansirani životopis.[7][8][9] Također, objavljena je i zbirka njenih molitava i molitvenih nagovora.[10]
Izvori
uredi- Bilješke i literatura
- ↑ Catherine of Siena. findagrave.com. Pristupljeno 28. ožujka 2015.
- ↑ Katarina Sijenska napisala je ukupno 381 pismo svojim suvremenicima iz javnih, političkih i crkvenih krugova. U pismima poziva na reformu u Crkvi i na povratak pape Grgura XI. iz Avignona u Rim.
- ↑ Djelo je na hrvatski jezik preveo Emanuel Kisić: Katarina Sijenska, Pisma, Samostan sv. Klare, Split, 1996., ISBN 9536261197
- ↑ Katarina Sijenska, Dijalog Božanske providnosti (preveo Andrija Bonifačić), Samostan sv. Klare, Split, 1988.; drugo izdanje 2006., ISBN 9536261677; treće izdanje 2015., ISBN 9789536261901
- ↑ Drago Šimundža, Remek-djelo mistične literature, Crkva u svijetu 3/1989., Hrčak
- ↑ Ulomci iz djela dostupni su na: www.tebe-trazim.com Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2018. (Wayback Machine)
- ↑ Štefa Jurkić, Sv. Katarina Sijenska, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 1934.
- ↑ Rajmund iz Kapue, Život sv. Katarine Sijenske (preveo Emanuel Kisić), Samostan sv. Klare, Split, 1992.
- ↑ Louis de Wohl, Opsada neba: roman o sv. Katarini Sijenskoj (preveo Ivan Peroš), Verbum, Split, 2014., ISBN ISBN 9789532353679
- ↑ Molitve i vapaji Trojstvenome Biću: sve molitve sv. Katarine Sijenske (preveli N. Emanuel Kisić i Jozo Marendić), Samostan sv. Klare, Split, 1999., ISBN 9536261405
- Katarina Sienska, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 15. veljače 2018.
- Benedikt XVI., Majčinska duhovnost Katarine Sijenske Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2018. (Wayback Machine) (papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 24. studenoga 2010.), ''Tjedni bilten 48/2010., str. 27-28, IKA, www.ika.hr, pristupljeno 15. veljače 2018.
- Sveta Katarina Sienska Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. veljače 2018. (Wayback Machine), sveci.net, pristupljeno 15. veljače 2018.
- Jordan Kuničić, Sveta Katarina Sijenska danas: razmišljanja prigodom njezina proglašenja učiteljicom Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971.
Vanjske poveznice
uredi
- Mrežna mjesta
- Deseta molitva sv. Katarine Sijenske
- Pismo Katarine Sijenske gospođi Lapi, svojoj majci prije nego li se povrati iz Avignona
- Sveta Katarina Sijenska crkvena naučiteljica - "Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!"
- Sveta Katarina Sijenska: Dijalog Božanske providnosti, Split, 2006. Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. svibnja 2015. (Wayback Machine)
- Bl. Rajmund iz Kapue: Život sv. Katarine Sijenske, Split, 1992. Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. svibnja 2015. (Wayback Machine)