zašto snimati ovakve filmove. dajte meni te novce. u prvih 10 minuta sam znala točno što će bit dokraja i točno kakvi će likovi bit. kao kisela mandarina koju jedeš u nadi da ćeš naići na dobar djelić ali negdje u dubini sebe znaš da je to nemoguće...

prvotno sam u ovaj review bila napisala da mi nije jasno kako toliko ljudi nije kao skužilo da je hey you od pink floyda. no, sjetila sam se incidenta u kojem sam za zadaćnicu iz hrvatskog u 7.razredu prevela enjoy the silence. to je bio eksperiment. o kriste. izuzev toga, quite enjoyable, lijepe boje. svidjela mi se scena kod psihijatra. fina karakterizacija lika. zatvoren (wall was too high- dobar odabir pjesme, vrlo simbolično) ali se raspadne ko curica kad se netko zainteresira. boli me grlo. boli me zub. bole me sinusi. nemre se čovjek nadiviti geniju pink floyda.

sara i nensi zapravo dva ekstrema iste ličnosti, slano i slatko, crno i bijelo, jin jang. jedna scena potiče libido. nekoliko scena potiče highschool uniform chic. to je sve, ono, petak-navečer-ne-da-mi-se-niš-pametno-ne-da-mi-se-komedija

ne kužim. jebeni kostimi, jebena muzika, jebeno vizualno i sve, dobra priča, a sve krivo posloženo. dosadno. beživotno. dođe ti da promijeniš program usprkos vizualnim rapsodijama. burton, nabavi si neke savjetnike.