Hrvatska prije Hrvata

Ovaj članak je dio serije Historija Hrvatske

Rana historija

Prije Hrvata

Srednjovjekovna historija

Panonska Hrvatska

Primorska Hrvatska

Hrvatsko Kraljevstvo

Unija s Ugarskom

Habsburška vladavina

Hrvatska u 20. vijeku

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Banovina Hrvatska

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj

Nezavisna Država Hrvatska

ZAVNOH

SFRJ

Moderna Hrvatska

Rat u Hrvatskoj

Poratna Republika Hrvatska

Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu.

Kameno doba

Krapinski pračovjek

Starije kameno doba (paleolit) razdoblje je u kojem su ljudske zajednice živjele u špiljama ili na otvorenim prostorima u šatorima od životinjskih koža. Osim sabiranja divljih plodova, izvor prehrane bio je lov i ribolov, pa se stoga već zarana pristupilo izradbi kamenih i koštanih pomagala kojima se uspješnije lovilo. Isprva su to bili kameni oblutci s jedva vidljivim zahvatima kresanja, kakvima se služio uspravni čovjek (Homo erectus), a znatno kvalitetnija i za lov primjerenija pomagala izrađivao je neandertalac (Homo sapiens neanderthalensis), dok je proizvodnju kamenih rukotvorina gotovo do savršenstva savladao prethodnik današnjeg čovjeka, nazvan vrlo razumnim čovjekom (Homo sapiens sapiens). U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u spilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Oko 40 000 g. pne. na području današnje Hrvatske pojavljuju se prvi Homo sapiensi (suvremeni ljudi). Oni oko polovice petog tisućljeća pne. postepeno i na području Hrvatske prelaze na gospodarstvo utemeljeno na zemljoradnji. Od materijalnih proizvoda sačuvalo se litičko i koštano oruđe i oružje te ostaci kostiju divljih životinja. Na tlu Hrvatske su nađene karakteristične rukotvorine od sjekača iz Šandalje I kod Pule i šačnika iz Punikva kod Ivanca, koji potječu iz razdoblja donjega paleolitika (2 500 000. - 200 000. prije sadašnjosti), kao i različite jezgre, strugala i šiljci iz Krapine i Vindije srednjega paleolitika (prije 200 000. - 40 000. godina), pa sve do mnogobrojnih tipova kamenoga oruđa iz gornjopaleolitičkoga sloja Šandalje II ( prije 40 000. - 10 000. godina).

Mlađe kameno doba (neolit, 6.- 4. tisućljeće pne.) karakteriziraju prva sjedilačka naselja poljodjelskih i stočarskih plemena, podižu se stalna naselja, prelazi na zemljoradničku privredu, pripitomljavaju životinje, proizvode predmete od keramike te izrađuju kameno glačano oruđe i oružje. Stanuje se u zemunicama i poluzemunicama, a pojavljuje se i nadzemna kuća. Brojni su ostaci i razdoblja neolita u poriječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke (koja je najstarija i obilježila je veći dio neolita), vinčanske i sopotske (koja nastaje na supstratu starčevačke i novopridošle vinčanske s eponimnim lokalitetom Sopot u blizini Vinkovaca) kulture, a uz more hvarske kulture. Pri svakodnevnoj uporabi koristili su se različiti predmeti, od keramičkog posuđa onodobnih kultura s lokaliteta Vučedol, Vukovar, Samatovci, Bogdanovci, Bapska. Postoji i rekonstrukcija dijela kuće sopotske kulture, s prostorom u kojem dominira tkalački stan. Koristili su se i različiti tipovi kamenog oruđa i oružja te keramičke ženske figure (idoli) vinčanske kulture iz Jakovo-Kormadina, Vinče ili Ledinaca, koje osim likovnih dosega, pružaju uvid i u duhovni život ljudi toga doba. Kod nas za sada postoje samo dva lokaliteta vinčanske kulture. Prvi je Berndijev vinograd u Vukovaru, od kojega najvjerojatnije nije ostalo ništa jer ga je erodirao Dunav, a drugi je Bapska.

Danilska kultura (4500.-3900.g.pne.) javlja se u predjelima jadranske obale, a ime je dobila po lokalitetu Danilo kraj Šibenika. Ljudi su živjeli ili u ukopanim kružnim kolibama (Danilo), u nadzemnim kružnim kućicama (Smilčić) ili u nadzemnim četvrtastim kućama s podom od nabijene gline (Bribir). Kuće su od drvenih balvana, granja i pruća, s krovom od slame ili trstike. Dosta je nađeno koštanih predmeta, nakita te posuđa bolje kvalitete. To je posuđe upečatljivo zbog bogate ornamentike izveden udubljivanjem, urezivanjem, žigosanjem, reljefnim oblikovanjem kombinirano s crvenom i bijelom inkrustacijom. Danilski oblik posude karakteriziraju četiri zdepaste noge, s nakošenim recipijentom i visokom prstenastom ručkom. Postoje i kipovi u obliku žene, muškaraca i životinja.

Hvarska kultura (3900.-3300.g.pne.) javlja se na istočnoj obali Jadrana i djelomično nasljeđuje danilsku. Prvobitno je otkrivena na Hvaru - Grapčeva špilja (prikaz lađe s jedrom), ali ima je i po cijeloj obali. Naselja su na otvorenom no proširena te ljudi intenzivno nastanjuju špilje. Pravi razvoj hvarske kulture (klasična) odvija se na srednjodalmatinskom području - Korčula, Hvar, Pelješac. Od oblika se ističu niske, široke zaobljene zdjele s prstenastim vratom te jajoliki lonac s koničnim vratom bez raskoši, ali djeluju dostojanstvenije od danilske.

Bakreno doba

Bakreno doba (eneolitik, 4.- 3. tisućljeće pne.) obilježeno je prvom metalurškom djelatnošću povezanom uz proizvodnju bakra. Migracije stočarskih plemena s istoka označavaju eneolitičko razdoblje. To je ujedno vrijeme velikih etničkih previranja u kojima stare kulture neolita nestaju ili se poput lasinjske postupno transformiranju, a uz novopridošlu badensku, nastaju nove, među kojima je kostolačka te najatraktivnija i najpoznatija među njima - vučedolska kultura. Uz stočarstvo i zemljoradnju, metalurška djelatnost jedna je od temeljnih grana tog razdoblja. Posvjedočuju je glineni kalupi iz Sarvaša i Vučedola te gotovi predmeti, a vrhunac takve proizvodnje su sjekire serijski lijevane u dvodijelnim kalupima poput onih iz ostave nađene u Brekinjskoj.

Vučedolska kultura

Vučedolska golubica

Vučedolska se kultura nalazila uz Dunav,na području današnjeg Srijema i dijela Slavonije do planina Krndije i Dilja na zapadu. Postoji više teorija o podrijetlu nositelja vučedolske kulture - teorije o nordijskom, istočnoalpskom, autohtonom i stepskom podrijetlu), a dijelom svoje podrijetlo vuče iz naslijeđa stanovništva iz mlađeg kamenog doba. Vučedolci su imali čvrstu rodovsku organizaciju na čelu s rodovskim kneževima koja unutar sebe usko surađuje. Sloj vještih ratnika vjerojatno se razvio od brojnih lovaca jer je divljač imala vrlo važnu ulogu u prehrani. Lov je osiguravao Vučedolcima velike količine mesa koje ih je činilo jačima i otpornijima na bolesti od okolnih plemena što je mogao biti jedan od preduvjeta kasnijem širenju Vučedolaca. Poslije 1800 g. pne. oni se počinju naglo širiti (vjerojatno i vojnim pohodima) na sve strane ponekad prodirući čak 700 km daleko od svoje prapostojbine. Tu su nađeni ostaci lijepe keramike i to je najstariji nalaz takve vrste u Europi. Nalazimo ih kod vučedolskoga Gradca i Sarvaša. Ljepotom se osobito ističe keramika s inkrustiranom ornamentikom, među kojom pozornost plijeni posuda u obliku ptice, za koju je uvriježen naziv vučedolska golubica. U Vučedolu su otkrivene i bogato opremljene grobne komore , poznate pod nazivom - grob bračnoga para. Njome dominira kultna posuda - terina ukrašena inkrustiranim solarnim i astralnim motivima. Mnogobrojni nalazi idola omogućili su rekonstrukciju odjeće i obuće. Najvažnija gospodarska djelatnost Vučedolaca je bila obrada zemlje i uzgoj goveda. Prodaja goveda mogla je osigurati važan bakar koga na prvotnom njihovom području nije bilo. Obrada bakra imala je pak posebno važnu ulogu i nju je Vučedolci usavršavaju.

Brončano doba

Brončano doba, 2. tisućljeće - 8. st. pr. Krista, je razdoblje tehnološkoga napretka, ubrzanog otkrićem bronce (legura bakra i kositra), prve umjetne kovine. Taj znatno čvršći metal, pogodan za izradbu kvalitetnog oruđa i oružja, bio je poticajem razvoju različitih zanata i življoj trgovini te je sukladno tomu doveo do korjenitih gospodarskih i društvenih promjena. Kod nas brončano doba naročito karakteriziraju kulture: vinkovačka i daljska koja je ujedno i predstavnik kulture polja sa žarama kada dominira ukapanje incineracijom. U tom razmjerno mirnom razdoblju dolazi do formiranja cijeloga niza novih kulturnih skupina. U razdoblju ranoga (2300. - 1600. pne.) i srednjega (1600. - 1300. pne.) brončanog doba nađeni su predmeti svakodnevne uporabe vinkovačke kulture koji potječu iz eponimnih Vinkovaca, Starih Mikanovaca, Vučedola, Opatovca te brojnih drugih lokaliteta, zatim tzv. licenska keramika, nazvana po ornamentici utisnutoj usukanom vrpcom (njem. die Litze) na mekane dijelove još nepečenih posuda. Također je nađen nakit ili etežno profilirane žare bjelobrdsko-daljske inkrustirane keramike, kojoj pripada i izuzetna antropomorfna figura-idol iz Dalja. Kod vatinske kulture, odnosno njezine slavonsko-srijemske varijante, nalazimo predmete od njene rane do završne faze razvoja, a brojem i raznovrsnošću osobito se ističe nakit od bronce i zlata iz skupnoga nalaza (ostava) iz Lovasa. Najviše je predmeta nađeno iz kasnoga brončanog doba (1300.- 800. pne.) obilježenog kulturom polja sa žarama (kultura žarnih polja). Tako je nazvana zbog običaja pokapanja ostataka spaljenih pokojnika u keramičkim posudama - žarama (urnama). Javljaju se i brončani predmeti iz ostava zakopani u nemirnim vremenima ili kao dragocjenost darovana božanstvima. Neke se od njih ističu brojnošću predmeta, poput ostave iz Brodskoga Varoša, kojoj sadržaj upućuje na pripadnost ljevačkoj radionici, a neke pak ljepotom i kvalitetnom izradbom predmeta, kao što je primjerice ostava iz Peklenice, s nekoliko masivnih bogato ukrašenih igala, ili ostava iz Sviloša, s lijepo oblikovanom fibulom tzv. poza menterijskoga stila. U ostavi iz Kloštar Ivanića pronađen je a za sada jedini posve sačuvan par štitnika za noge (knemide), te za naše područje rijedak primjerak ingota tzv. Keftiu tipa, platežnoga sredstva koje se vezuje uz mikenski kulturni krug. Svi ti predmeti, zajedno s onima iz sustavno istraženih nekropola u Virovitici, Sirovoj Kataleni, Zagreb-Vrapču, Velikoj Gorici i drugih lokaliteta, pružaju uvid u različite segmente života tog indoeuropskog naroda nepoznata imena vrsna u brojnim zanatskim, a sudeći prema množini oružja, i u ratničkim vještinama.

Željezno doba

Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena: Liburna, Japoda i Delmata od Istre na sjeveru do Dalmacije na jugu. U 4. st. pne. su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu. Halštatsko razdoblje odnosno starije željezno doba (800. - 300. pne.) karakterizira uporaba željeza, metala vrlo zahtjevne proizvodne tehnologije. Mlađa je faza daljske kulture vezana za obradu i proizvodnju željeza. U to vrijeme nalazimo Breuke i Kornakate koji se često nazivaju i Panonima. Razvojem rudarstva i metalurgije dolazi do formiranja novih oblika materijalne i duhovne kulture, a sve je naglašenija i socijalna diferencijacija. Jedna od dominantnih kulturnih grupa tog razdoblja jest daljska, čiji dugi kontinuitet postojanja od kasnoga brončanog doba pa sve do dolaska Kelta, posvjedočuju mnoštvo keramičkih i metalnih nalaza iz Dalja, Sotina, Erduta te napose iz grobova vukovarske Lijeve bare. Oprema ratnika, metalni dijelovi nošnje i keramika visokoga dometa umjetničkog oblikovanja, posebice žare iz grobnih humaka u Martijancu, Goričanu ili Kaptolu, ukrašene plastično izvedenim glavama bovida, ostavština su grupe Martijanec-Kaptol. Nađen je i knez-ratnik s nalazima iz kaptolske nekropole. Mlađe željezno doba (300. pne. - 50.po Kr.) jest razdoblje od doseljenja Kelta na prostore kontinentalne Hrvatske pa sve do rimskih osvajanja i potpune romanizacije stanovništva. U ozračju je Kelta-Skordiska koji su donijeli lončarsko kolo, novac i željezni plug. Naselja su utvrđivali zemljanim bedemom na kojem je mogla biti drvena palisada oblijepljena blatom i opkopom ispunjenim vodom. Najveći naseobinski kompleks u istočnoj Hrvatskoj nalazio se na području Vinkovaca s upravnim i gospodarskim središtem na Dirovom brijegu.

Kelti

Na prostoru današnje Hrvatske susreću se materijalni tragovi dviju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci, a zapadni Taurisci. Oko 400. godine prije Krista selili su se Kelti od zapada prema istoku. Jedan dio naselio se u sjevernoj Italiji, a drugi u Panoniji. U 4. st. prije Krista prodiru Kelti koji na prostoru današnjeg Osijeka podižu naselje Mursu i neka druga naselja. Segestica je bio utvrđeni keltski grad od 4. do 1. stoljeća prije Krista nastao na temeljima još starijeg naselja. Rimski vojskovođa Oktavijan je s 12000 vojnika nakon tridesetodnevne opsade osvajio Segesticu. Prodrli su i u Istru, gdje su podjarmili dio ilirskog stanovništva, osobito one u gorovitim predjelima, ali su s vremenom potpuno asimilirali s Histrima.

U ozračju je Kelta-Skordiska koji su donijeli lončarsko kolo, novac i željezni plug. Naselja su utvrđivali zemljanim bedemom na kojem je mogla biti drvena palisada oblijepljena blatom i opkopom ispunjenim vodom. Najveći naseobinski kompleks u istočnoj Hrvatskoj nalazio se na području Vinkovaca s upravnim i gospodarskim središtem na Dirovom brijegu. Utjecaj materijalne kulture apsolutno je na strani Skordiska, koji su se jezično asimilirali s domorodačkim stanovništvom. Utjecaj materijalne kulture apsolutno je na strani Skordiska, koji su se jezično asimilirali s domorodačkim stanovništvom. Kelti su suvereno ovladali tehnologijom preradbe metala, posebice kaljenoga, kao čelik tvrdoga željeza, a također su bili vrsni u izradbi predmeta od bronce, srebra i rjeđe od zlata, od kojih su osim nakita kovali i novac. Isprva su to bile imitacije grčkoga novca, dok kasnije na njima prevladavaju autohtoni keltski likovni elementi i simboli. Bili su i vješti keramičari, služeći se pri oblikovanju brzo rotirajućim lončarskim kolom. Radili su ukrasne predmete od narukvica i fibula rađenih tehnikom granulacije ili filigrana nađene kod Vukovara i Kupinova, kao i brončane ženske pojaseve iz Novih Banovaca i Dalja, ukrašeni raznobojnim emajlom. Od oružja ističe se mač iz Kupinova, s jabučicom drške oblikovanom poput muške glave, a nalazi iz ratničkih grobova s različitim oružjem, konjskom opremom, nakitom i metalnim djelovima nošnje te rimskim importiranim posuđem za piće i kuhanje iz Sotina, govori o ekonomskoj moći njihovih uglednika. Kelti su imali i novac. Nađeno je nekoliko stotina srebrnih kovanica iz ostava Narta, Ribnjačka, Šemovca kod Đurđevca i Okića kod Samobora, s kojih se bolje nego li s drugih predmeta umjetničkoga obrta očitavaju dometi njihova zanatskoga i umjetničkoga stvaralaštva.

Iliri

Ilirska plemena prije rimskih osvajanja

U razdoblju od početka prvog tisućljeća pne. počinju se oblikovati različita ilirska plemena. Sami Iliri su mješavina različitih, premda srodnih etničkih elemenata. Zaposjeli su sve zemlje od ušća rijeke Pada (Veneti) pa do Dunava kod Beca (Pannonii), od Dunava do Epira na jugu (Taulantii), od Jadrana na zapadu pa do meridionalnog toka Dunava i Morave i do izvora Vardara, gdje su im susjedi bili trački Tribali. Među ilirskim plemenima na današnjem području Hrvatske ističu se Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Tijekom 8. st. pne. oni sve više počinju koristiti željezo za izradu oružja i oruđa. Iliri su bili svojim izgledom slični današnjem stanovništvu dinarskog područja (natprosječno visoki, tamne kose i tamnih očiju). Živjeli su u utvrđenim naseljima obično na vrhovima brda i brežuljaka koja su gradili u blizini plodnih polja i trgovačkih putova. Uz rijeke živjeli su i u sojenicama (kućama na kolcima). U svojim naseljima oni razvijaju obradu kovina i izrađuju keramiku. Bili su vješti trgovci, ali i gusari te ratnici. Važnu ulogu u oblikovanju Ilira imali su nositelji kulture žarnih polja. Ovi su se pomiješali sa stanovništvom koje je bilo nositelj kultura kasnog brončanog doba. Iliri su bili potomci prvih Indoeuropljana koji su se doselili na jugoistok Europe u doba početka upotrebe kovina. U pojedinim slučajevima u oblikovanju ilirskih skupina imale su važnu ulogu i predindoeuropske narodnosne skupine.

Najpoznatija su ilirska gradinska naselja, tj. utvrde na uzvišicama i brežuljcima, građeni tehnikom suhozida, ali ponekad (pod utjecajem Grka) bile su građene i od velikih kamenih blokova. Ponekad je oko jedne gradine bilo i više krugova zidina. Današnji toponimi – gradina, gradinje, gradište, gračišće, kaštelir (prema tal. castelliere ), dokaz su tih ostataka.

Na obalama Jadranskoga mora nasli su ih u 7. i 6. stoljeću Grci, koji su osnovali kolonije Apoloniju (kod Valone), Epidamno (Drač) i Lis (Ljes), a kasnije (385.) Issu (Vis), Korkyru (Korčula), Trogurion (Trogir), Epetion (Stobreč, istočno od Splita) i Pharos na Hvaru (Starigrad). Grci su jos prije 230. pne. izgubili sve svoje naseobine osim Isse, Traguriona i Epetiona.

Još prije nego što su se Iliri obračunali s Grcima, počeli su se među njih doseljavati Kelti. I to u prvoj četvrtini 4. stoljeća među Panonske Ilire, gdje im je glavno mjesto bilo Segestica (Siscia), a sredinom istoga stoljeća na jug u Dalmaciju do donje Neretve, i na istok do Morave. Kelti su u to vrijeme zajedno s Galima zaposjeli sve zemlje od Gibraltara do Crnoga mora. U Iliriku su se pomiješali s Ilirima. Iz te mješavine nastala su razlicita plemena, od kojih su bila najznatnija: Ardijejci (od Vojuše do Neretve), Dalmati (od Neretve do Krke), Liburni (od Krke do Raše u Istri), Japodi (od gornje Kupe do gornje Une), Kolapiani (na Savi i s obiju obala Kupe), Jasi (izmedu Varaždina i Daruvara), Breuci (od Broda i bosanske Posavine do Osijeka), keltski Skordisci (od Srijema i Mačve do Morave).

Histri

Ruševine Nezakcija

U željezno doba (I. tisućljeće prije Krista) Istra je najvećim dijelom bila naseljena ilirskim plemenima. Na području zapadne i središnje Istre sve do obronaka Učke obitavali su Histri, po kojima je Istra dobila ime. Histri su živjeli organizirani u rodove koji su pak činili jedan savez na čelu s kraljem. Najvažnije središte Histra bio je Nezakcij (u blizini današnje Pule). Imali su razvijenu zemljoradnju i stočarstvo (uzgajali su ovce, koze, goveda i svinje), a kako su se bavili i lovom prehranu su dopunjavali sa divljači te posebno ribom i školjkama. Iskoristivši povoljni položaj između Sredozemlja i srednje Europe (nalazili su se na kraju tzv. jantarskog puta), razvili su trgovinu, a posebno brodarstvo. Imali su i razvijenu obradu kovina. U njihovoj kulturi miješaju se utjecaji kulture žarnih polja i sredozemni utjecaji (utjecaji Etruščana, Grka, južne Italije). U umjetnosti Histra posebno se ističu velike kamene skulpture. Istarska su ilirska plemena imala kontakte s grčkom civilizacijom, o čemu svjedoči i mit o Argonautima i legenda o osnivanju Pule. Iz ilirskog su doba ostali mnogi ostaci materijalne kulture, koji se mogu naći po čitavoj Istri.

Liburni

Njima srodno pleme Liburni živjeli su od rijeke Raše na istok i protezali se današnjim Hrvatskim primorjem do Krke u Dalmaciji. Taj je dio nosio naziv Liburnija, pod kojim je danas poznat kraj od Plomina do Rječine. Bili su organizirani u rodove i zajednice rodova okupljenih oko zajednice Jadassina. Među njima se postepeno izdvajaju moćni rodovi koji u svoje ruke uspijevaju prigrabiti političku i gospodarsku moć. Već se u 8. st. pne. Liburni izdvajaju kao posebna narodnosna zajednica koja se po nizu svojih društvenih i kulturnih obilježja izdvaja od ostalih Ilira, što je vjerojatno odraz jakih predindoeuropskih utjecaja. Za Liburne je karakterističan poseban položaj žena. Važnu ulogu ima srodstvo po majčinoj liniji, a žene održavaju i kult predaka. Liburni su uzgajali žitarice, lozu i masline. Od stoke su uzgajali goveda, ovce i koze dok rijetko svinje i konje, bavili su se ribarstvom i skupljanjem školjaka. Bili su vrsni pomorci. Brodove su izrađivali od dasaka koje nisu bile vezane čavlima, nego šivane posebnom tehnikom konopcima. Njihove velike ratne brodove (liburne) kasnije su preuzeli Rimljani u svoju ratnu flotu.

Razvijena je bila i obrada kovina kao te lončarstvo. Liburni sa svojim brodovima trguju sve do sjeverne Afrike, Male Azije, Grčke i Sicilije. Kopnom trguju po cijeloj Italiji i sjeverozapadnom Balkanu. Oni izvoze nakit, sir, vunenu odjeću, lončarske proizvode, stoku, vunu, kožu, vosak, med, sol i drvo. Ponajviše uvoze grčku keramiku i razne kovine. Vjerovanja Liburna su najvjerojatnije bila koncentrirana oko kulta predaka i to posebno kulta lubanje. Vrlo važnu ulogu imaju i ženska božanstva od kojih su nam poznata Anzotika, Ika, Irija i Sentona. Štovali su i boga Silvana.

Japodi

Japodi naseljavaju današnju Liku, dijelove zapadne Bosne, sjeverni rubni dio Istre (Kras) kao i dio današnje Slovenije. Nastaju povezivanjem starijeg stanovništva i nositelja kulture žarnih polja. Japodski rodovi i plemena nikada se nisu jače povezali. Nalazi iz Like i Ogulinsko-plaščanske udoline, primjer su japodske kulture. Razvila se od 10. st. pne., nastala na tradicijama srednjega i na ranim fazama kasnoga brončanog doba s trajanjem u kontinuitetu sve do druge polovice 1. st. pne., tj. rimskih osvajanja pod vodstvom Oktavijana. Svoj najveći procvat doživjeli su između 8. i 4. st. pne. Među Japodima najveću važnost ima stočarstvo dok je zemljoradnja od manje važnosti. Ponekad čak i u okviru japodskih utvrda postoji prostor za ispašu. Najviše uzgajaju ovce, koze, svinje i perad. Važnu ulogu ima proizvodnja sira. Umješno obrađuju kovine i jantar. Srednje i početak kasnoga brončanog doba, koje je imalo udjela u formiranju japodske kulture, predstavlja nekropola u špilji Bezdanjača kod Vrhovina. Od nađenih predmeta izdvajaju se pokrivala za glavu, odnosno različite kape i oglavlja te dijademi od brončanog lima, ispleteni brončani lančići i ukrasi od jantara koji su bili nezaobilazan detalj njihove nošnje. Ljepotom i preciznošću izradbe ističu se zrna s ogrlice iz Kompolja u obliku ženskih glavica, rađena u duhu arhajske umjetnosti. Štuju božanstva vezana za sunce i preteke. Posebno poštuju svoga boga voda - Binda.

Delmati

Bili su veliko i ratoborno pleme koje je naseljavalo područje današnje srednje Dalmacije i dijelove jugozapadne Bosne i Hercegovine. Tako su nazvani po svom glavnom gradu Delminiumu. Počinju se oblikovati kao posebna skupina već u kasnom brončanom dobu. Tijekom 6. i 5. st. pne. među njima se počinje izdvajati ratnički sloj. Usprkos tome zemlja im je bila zajednička i svake 8 godine su ponovno dijelili zemlju među sobom. U 4. st. pne. pod pritiskom pomicanja naroda uzrokovanog prodiranjem Kelta Delmati se počinju pomicati iz unutrašnjosti prema obali. Temelj gospodarstva Delmata bilo je stočarstvo i to prvenstveno uzgoj ovaca i koza od kojih se dobivalo mlijeko i vuna. Meso se velikim dijelom nabavljalo lovom. Premda postoji i domaća prerada kovina predmeti od kovina obično su uvozili. Bili su konzervativni, a svoje običaje i vjerovanja očuvali su vrlo dugo. Imali su velika svetišta na uzvišicama u kojima su prinosili žrtve svojim božanstvima.

U početku su bili zavisni od Ardijejaca te su se kasnije uspjeli odmetnuti, nakon smrti kralja Pleureta i postati neovisnima. Od polovice 2. st. pne. Delmati se sve češće sukobljavaju s rimskim saveznicima, grčkim kolonijama na dalmatinskoj obali i Daorsima. Stalno su napadali svoje susjede od kojih su se Daorsi obratili za pomoć Rimljanima. 156. pne. Rimljani su zaratili protiv Delmata. U razdoblju sukoba s Rimljanima, delmatsko se područje protezalo od Neretve do Krke i u unutrašnjosti do Vrbasa. Uspjeli su prodrijeti u samo srce njihova područja i spaliti njihovo glavno uporište Delminium, ali nisu ostvarili nikakvo trajno osvajanje.

Između 119. i 117. pne. Rimljani ponovo ratuju protiv Delmata i zauzimaju njihovo novo glavno uporište – Salonu. 78. pne. Delmati napadaju Rimljane i vraćaju Salonu, ali samo privremeno. 52. pne. počeo je novi rat Rimljana protiv Delmata i Japoda. Delmati kod Promone (u blizini današnjeg Drniša) poražavaju Rimljane. Još veći poraz nanijeli su Delmati Cezarovom vojskovođi Aulu Gabiniju 47. pne. Tom prilikom ubili su 7000 rimskih vojnika zarobivši i rimske ratne znakove (što su Rimljani doživljavali kao osobitu sramotu). Bojeći se napada samog Cezara pokoravaju mu se no kada je Cezar ubijen (44. pne.) ponovo ratuju s Rimljanima.

Protiv Delmata ratuje potom Cezarov nasljednik Oktavijan (budući car August). Između 34. i 33. pne. Oktavijan u teškim borbama zauzima jedno po jedno delmatsko uporište. Delmati su se na kraju morali obvezati predati Rimljanima taoce, služiti u rimskoj vojsci i plaćati danak. Otpor Delmata je u potpunosti slomljen tek poslije gušenja Batonova ustanka 9. godine.

Ardijejci

Prvu saveznu državu osnovali su Ardijejci pod kraljem Agronom od Epira do Neretve. Ardijejsko je kraljevstvo doseglo je visok stupanj razvoja, ali usprkos tome važan izvor prihoda Ardijejaca je bilo gusarenje. Sjedište ardijejskog kraljevstva bilo je u Rizonu (Risan u Boki Kotorkoj).

Kralj Ardijejaca Agron u razdoblju između 240. i 231. pne. učvršćuje vlast Ardijejaca i saveza plemena okupljenih oko njih na južnom Jadranu. Ardijejci pljačkaju područja sjeverne Grčke i u pljačkaškim provalama prodiru sve do Peloponeza. Poslije smrti Agrona s istom politikom je nastavila njegova udovica Teuta. Kada je napala Issu diplomatski su na strani Grka intervenirali Rimljani. Teuta je ubila rimske poslanike što je dovelo do rata. Njen najsposobniji vojskovođa Demetrije Farski pristao je uz Rimljane. Usprkos povremenih uspjeha u ratu Teuta je poražena (228.) te joj je ostao kraj oko Boke Kotorske i ušća Drima, a država Ardijejaca najvećim je dijelom podijeljena među Teutinim vazalima.

U toj podjeli najbolje je prošao Demetrije Farski ali je uskoro i on nastavio s politikom gusarenja i pljačkanja grčkih uporišta na Jadranu i sjevernoj Grčkoj pri čemu je računao na zauzetost Rimljana ratovanjem s Keltima i Kartažanima. Usprkos tome Rimljani su skupili dovoljno snaga da ga poraze. 219. pne. Demetrije gubi sve svoje posjede i mora bježati u Makedoniju. Pod kraljem Pleuretom Ardijejci ponovo jačaju ratujući na strani Rimljana protiv Makedonije. 167. pne. kralj Ardijejaca Gentije, koji nasljeđuje Pleureta, ponovo ratuje protiv Rimljana no biva pobijeđen. 135. pne. Rimljani definitivno poražavaju Ardijejce i preseljavaju ih u unutrašnjost gdje ubrzo nestaju.

Grci

Područje Jadrana rano je postalo predmet interesa antičkih Grka o čemu svjedoče grčki mitovi i legende. 735. pne. Korinćani su kod Krfa porazili Liburne, no usprkos tome moć Ilira na jadranskom području ostala je toliko jaka da Grci još dugo vremena nisu mogli računati na prodor i učvršćivanje na današnjoj hrvatskoj obali. Situacija se promijenila tek početkom 4. st. pne. Tada je na području Sicilije i južne Italije vladao moćni tiranin grčkog grada Sirakuze Dionizije Stariji. Na njegov vjerojatni poticaj osnovana je prva grčka kolonija na otoku Visu - Issa oko 397. pne. Uz Dionizijevu pomoć Grci s otoka Parosa na otoku Hvaru osnivaju 385. pne. koloniju Pharos. Iliri su pokušali spriječiti osnivanje Pharosa, ali su ih Grci uz pomoć Dionizija porazili. Pismom simbolički počinje povijest, a na tlu Hrvatske konkretno pouzdanim datumima, a to vidimo po najstarijim natpisima kad su se Grci iz Sirakuze 390. godine pne. utvrdili na Visu. 384. godine ratuju sa starosjediocima zbog Hvara. Nakon raspada sirakuškog carstva Issa na otoku Visu i Pharos (Stari Grad) na otoku Hvaru osamostaljuju se u gradove-države. Issa potom osniva koloniju Dorana, Corcyra Nigra, na Korčuli, a na obali Tragurion (kasnije Trogir), Salonu i Epetion (Stobreč). Ali izuzev površnih dodira, trgovačke razmjene i ratovanja, te su nove urbane strukture živjele izolirano od svog pretpovijesnog okoliša. Iliri pod utjecajem Grka unapređuju vinogradarstvo i maslinarstvo, počinju koristiti novac i pismo, a usavršili su i svoje građevne tehnike. Doseljeni Grci brzo su se počeli miješati s Ilirima. Sve grčke naseobine, osim Isse i od nje osnovanih naselja (Epetion, Tragurion), na kraju su priznale vlast Ilira (do 230. pne.).

Helenistička kultura grčkih enklava trajala je paralelno s mladim željeznim dobom, koliko je pokazivala povijesna ura starosjedilaca Ilirokelta. Jedne nasuprot drugima podizane su suhozidom i kiklopskim zidinama ograđene ilirske gradine organičkih tlocrta, i pravilno klesanim kvadrima s preciznim spojnicama konstruirane zidine i kule grčkih kolonija: gradovi pravilne geometrijski ortogonalne ulične mreže i pravokutnih blokova kuća, s razvijenim lučkim postrojenjima, trgovinama, javnim zgradama, hramovima i teatrima (Vis). Ovi urbani grčki ambijenti svjedoče o razvijenijoj društvenoj zajednici, jer grad nisu samo arhitektonski spomenici već prostor ostvarivanja kulturne komunikacije.

Osim oslikanih vaza i brojnih keramičkih tanagra-figura u nekropolama, nije sačuvana ni arhitektonska plastika, ni djela monumentalne javne skulpture. Ali i onih nekoliko spomenika koji su slučajno doprli do nas - poput brončane glave boginje Artemide iz Isse (4. st. pne.) i reljef Kairosa iz Trogira te nadgrobne stele.

Rimljani na tlu Hrvatske

Rimske provincije na tlu Hrvatske

Dva stoljeća poslije Grka na istočnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani. Oni su u različitim ratovima osvojili primorje i prodrli u unutrasnjost do Siscije. Iliri osvajaju Pharos, opsjedaju Vis, Drač i Krf. Ali njihovu moć najprije krajem 3. stoljeća pne. ograničuju, a nakon više od dva stoljeća ratovanja i dokidaju Rimljani koji su u međuvremenu dosegli kulturnu razinu helenizma i krenuli u ekspanziju po diktatu svog vojno-ekonomskog sustava, te će uskoro smijeniti i dominaciju Grka na Sredozemlju. Padom Nezakcija 177. godine pne. rimske legije osvajaju cijelu Histriju.

Osvojeni krajevi na zapadu Balkana dobili su naziv Ilirik. Ilirik je dobio u upravu Julije Cezar (59.) kao prokonzul zajedno s Galijom. Kako je Cezar pokorio Galiju, tako je mislio pokoriti i Ilirik do Dunava. Što nije ucinio Cezar, učinio je njegov nećak Oktavijan, kad je pokorio čitavu zemlju do Drine i usća Save u Dunav (12. pne.), a onda i Zadunavlje u velikom i teškom ratu, kad su se svi Iliri digli protiv rimskoga zuluma. Utvrđivanje rimske vlasti uslijedilo je nakon Batonskog rata u kojem sudjeluju i Breuci. Završna bitka se vodila 8. godine u močvarama Hiulca palus između Vinkovaca i Vukovara. Osvojeno područje našlo se novoformiranoj pograničnoj provinciji Panoniji. O sudjelovanju Breuka u rimskoj vojsci nalazimo potvrdu na mnogim epigrafskim spomenicima i vojničkim diplomama veterana koje su pronađene u Negoslavcima i Vukovaru.

Utjecaj je Rimljana bio jači u priobalju nego u unutrašnjosti. On se tamo učvrstio tek tijekom 1. st. Rimski se utjecaj širi putem stacioniranih rimskih vojnih jedinica, organiziranjem sudstva i državne uprave. Važnu ulogu u tome imala je izgradnja mreže cesta od Salone prema unutrašnjosti za namjesnika provincije Dalmacije Publija Kornelija Dolabele početkom 1. st. 69. zadnja rimska legija napušta provinciju Dalmaciju koja se od tada smatra posve smirenom. Sami Iliri bili su regrutirani u rimsku vojsku služeći i u tako dalekim krajevima kao što su otok Velika Britanija, Germanija i sjeverna Afrika.

Istom godine 9. je uređen Ilirik kao rimska provincija, podijeljen u dvije potprovincije: na sjevernu - Panoniju i na južnu - Dalmaciju. Prva je imala svoje središte u Saloni kraj današnjeg Splita, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti (Venetia et Histria). Budući da se razvijala trgovina, promet, da su izgrađene ceste i luke, tadašnji rimski Ilirik se dobro gospodarski razvijao.

Rimski je utjecaj posebno izražen u planski izgrađenim gradovima. Nicali su brojni gradovi poput Pole (Pula), Parentiuma (Poreč), Iadere (Zadar), Scardone (Skradin), Narone na ušću Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie (Sisak), Cibalae (Vinkovci), Sirmiuma (Sreijemska Mitrovica), Murse (Osijek) i brojni drugi koji i danas postoje uzduž nekadašnjih rimskih cesta i plovnih puteva. U njima su izgrađeni vodovod, kanalizacija, kurije i bazilike za javne poslove, terme, kazališta i amfiteatri. Vođe lokalnih zajednica dobivaju rimsko građanstvo, a neki postaju čak i senatori. Status kolonije su dobili Salona, Narona, Epidaurum (u doba Cezara), Pola, Jadera (u doba Oktavijana), Aequm (50.), Siscija (oko 70.), Mursa (133.) i Cibalae (212.). Usprkos tome izvan točaka rimskog utjecaja domaće stanovništvo nastavlja živjeti na stari način. Dalje se štuju i stari bogovi iako ponekad pod rimskim imenima. Uz rimske bogove na ilirsko područje prodire i štovanje istočnjačkih bogova (kao iranskog boga Mitre). Romanizacija dobiva svoj zamah u vrijeme Flavijevaca (69. - 96. g.), a završena je u prvoj polovici 2.st.

U nekim novoizgrađenim rimskim gradovima zadržan je kontinuitet ovalnog tlocrta i koncentričnih ili radijalnih ulica starijih prapovijesnih naselja (Pula, Trogir), ali je većinom primijenjen tipično rimski, porijeklom helenistički, sustav pravokutne mreže ulica (najbolje očuvan do danas u Poreču i Zadru), pa čak i tamo gdje je konfiguracija tla, kao na Krku ili vodom okruženom Ninu, nudila slobodnije rješenje. Razinu rimske organizacije prostora dokazuju podjednako i brojne ville rusticae, kao i ruralna naselja od kojih je najreprezentativnije ono u uvali Verige na Brijunima.

Dalmacija

Dalmacija u Rimskom carstvu

Djevojka iz Salone, mramorni portret s početka 3. st., Arheološki muzej, Zagreb.

Dalmacija je dobila ime po najznatnijem plemenu Dalmata, koje je nastavalo kraj izmedu Krke i Neretve. Glavno im je mjesto bilo Delminij, danas gradina Borčani na Duvanjskom polju. Granice Dalmacije su bile od rijeke Mat (u Albaniji) do ušća Raše u Istri. Zatim od Raše na sjever do danasnjega Sv. Petra pa od njega, linijom paralelnom sa Savom, preko današnjeg Čabara, Vrbovskog, Sanskog Mosta, Rekavice ispod Banja Luke (Castra ad Ladios), i preko Maglaja i Tuzle (Ad Salinas) na Drinu (Ad Drinum) i Kolubaru. Istočna je granica išla ravno na Ibar, Kosovo polje i na Šar-planinu te natrag ispod grada Ljesa (Lissus) iznad ušća rijeke Mat. Dalmaciji su pripadali svi otoci od Kvarnera (Sinus Flanaticus) do Cavtata (Epidaurum). Glavno mjesto Dalmacije bijase Salona, gdje je bilo križanje svih cesta. Ističe se Via exercitualis između Salone i Siscie. Car Dioklecijan je od jugoistočne Dalmacije ucinio provinciju Praevalitanu s glavnim gradom Scodra (Skadar). Tako sada granica išla od Budve na Drinu, a od tamo na izvorište Kolubare. Nakon Teodozijeve podjele ta je granica postala garnica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva.

Na tom prostranom planinsko-primorskom području, na kojem su nastavala brojna ilirokeltska plemena (uz more - Liburni, Delmati i Ardijejci, a na kontinentu - Japodi, Mezeji, Dezidijati, Dokleati itd.), postojao je stoljećima prije rimske okupacije niz većih naselja. Sudeći po imenima, neka su od njih bila predilirskog ili ilirskog podrijetla (Iadera - Zadar, Issa - Vis, Delminium - Duvno, Scodra - Skadar), a neka se od njih od 4. st. pne. spominju kao grčke kolonije (Epetion - Stobreč, Tragurion - Trogir, Varvaria - Bribir). Smještanje rimskih vojnih posada i naseljavanje kolon na području Dalmacije dovelo je dosta naglo do jezično - kulturne romanizacije zemlje, auz stara naselja dolaze pod Rimljanima na značenje i novi centri (Burnum - Šupljaja kod Kistanja, Andetrium - Muć kod Splita, Riditae - Danilo kod Šibenika, Aequum - Čitluk, Novae - Runovići kod Imotskog, i dr.).

Od ostalih gradova koji su imali rimsko građansko pravo (civitas) izdvajaju se još Albona (Labin), Tarsatica (Rijeka), Senia (Senj), Crexa (Cres), Curicum (Krk), Arba (Rab), Tragurium (Trogir), Aenona (Nin), Fulfinum (Omišalj), (Skradin), Epidaurum (Cavtat), Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Nedinum (Nadin). Gradovi Poreč i Zadar, iako potpuno pregrađeni u kasnijim razdobljima, do danas su zadržali antičku urbanu prostornu kompoziciju, raspored ulica i veličinu uličnih blokova.

Glavni grad provincije je bila Salona (današnji Solin) u kojem je naprije stolovao carski namjesnik ( legatus pro pretore), a kasnije vojni zapovjednik (dux) i civilni guverner (praeses). Od Salone danas su preostale samo ruševine, a područje zidinama opasnog grada nikada nije cjelovito arheološki istraženo. Ipak, znamo razvoj grada od grčkog i rimskog naselja što su kasnije spojena (zbog toga je ime grada u pluralu, Salonae), ocrtan je cijeli perimetar gradskih zidina s kulama i vratima, otkopani su ostaci hrama, teatra i amfiteatra, po čemu, kao i po dimenzijama akvedukta i terma, možemo izračunati da je to bio grad za 40,000 stanovnika. Iako nijedan spomenik nije sačuvan cjelovito kao u Puli, Salona je važna za kasnoantičku fazu rimske umjetnosti zbog izuzetno značajnih ostataka ranokršćanske arhitekture. Istražujući veliki kompleks biskupskog centra (basilica Urbana) i ostatke još nekoliko ranokršćanskih bazilika u gradu i izvan zidina.

Ostatci gledališta od amfiteatra u Saloni, južna strana

Najveći antički spomenik u Hrvatskoj, a možda i najznačajniji i najbolje očuvani kasnoantički spomenik u Europi, jest Dioklecijanova palača koju je car dao podići na morskoj obali nedaleko Salone i tamo se povukao nakon što se odrekao prijestolja 305. godine. Golema građevina s oko 38.000 m2 površine opasana je zidom s četverostranim kulama na uglovima i po dvije osmerostrane uz troja kopnena vrata. Simetričnom kompozicijom s dvije ukrštene ulice i jasnim rasporedom sadržaja - carske odaje uz more, do njih srednja kultna zona s velikim carevim mauzolejem i tri manja hrama, dok su nastambe za vojnu posadu i poslugu smještene u sjevernoj polovici palače - Dioklecijanova palača iskazuje razboritu jasnoću antičkog projektiranja.

Panonija

Panonija je koncem prvoga stoljeća zapremala je ona istočni dio Austrije do Wienerwalda, istočnu Štajersku, Kranjsku, cijelu današnju zapadnu Mađarsku zapadno od Dunava, zatim Hrvatsku, Slavoniju, bosansku Posavinu i MačvawMačvu do crte Čabar - Kolubara. Panonija je granicila na jugu s Dalmacijom, na zapadu s Istrom i Norikom. Na sjeveru i istoku od Beča (Vindobona) do Beograda (Singidunum) dijelio ju je Dunav od barbarskih zemalja. Na jugoistoku, na Kolubari, graničila je s Mezijom.

Provala germanskih plemena 166. g. koja je opustošila Panoniju, bila je nagovještaj početka kraja Carstva. Pokušajem cara Dioklecijana (284. – 305.) da gospodarski i upravno reformira državu nakratko se smiruju građanski ratovi i gospodarska nestabilnost. Njegove je reforme uspješno nastavio Konstantin Veliki (306. – 337.), čiji su nasljednici Carstvo podijelili na Istočno i Zapadno, ali nisu uspjeli zaustaviti nadiranje barabarskih plemena i sveopću nestabilnost, što je dovelo i do konačne političke i vojne propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476.

Panonija u Rimskom carstvu

Car Trajan razdijelio je Panoniju u Gornju Panoniju (Pannonia superior) i Donju Panoniju (Pannonia inferior). Granica izmedu jedne i druge udarala je od najsjevernije rimske postaje Castra ad Herculanum na Dunavu kod Grona na Blatno jezero (Lacus Pelso) pa dalje preko Drave kod Moslavine na istočnu obalu Vrbasa kod Rekavice. U Gornjoj Panoniji bijase glavno mjesto Carnuntum, nedaleko Beča, u Donjoj Pananiji Aquincum (O-Buda) kod Budima. Tako je ostalo do Dioklecijana, koji je Panoniju razdijelio u četiri manje pokrajine: Pannonia Prima (Savarija), Pannonia Valeria (Sopianae), Pannonia Savia (Sisak) i Pannonia Secunda (Sirmium).

Siscia je bila rimski grad koju su Rimljani sagradili nakon osvajanja Segestice na lijevoj obali rijeke Kupe (točno ispod središta današnjeg Siska). Glavni grad Provincije Panonije Savije u kojem je živjelo 40000 stanovnika. Grad je imao forum, bazilike, hramove, carsku kovnicu novca, kazalište i dvije luke.

Dioklecijan je naime sve četiri Panonije i Dalmaciju zajedno s oba Norika (Noricum Ripense i N. Mediterraneum) sjedinio u Panonsku dijecezu, koja se kasnije prozvala Zapadni Ilirik. Prevalitanu je Dioklecijan uvrstio u mezijsku dijecezu podredivsi je opet prefekturi Ilirik, koji se kasnije prozvao Istočni Ilirik.

Panonija je bila isprepletena cestama. Ishodište je bila Akvileja, a isle su prema Zemunu (Taurunum) uz Dravu i Savu pa na Aquincum. Za nas je zanimljiva cesta, koja je vezala savsku i dravsku nizinu od Aquae Vivae (Tuhovec kod Varaždina) prema Andautoniji kod današnjega sela Šćitarjevo, jugoistočno od Zagreba.

Ostaci južnog dijela obrambenih zidina rimske Siscije

Andautonija je, kao savska luka i mjesto na značajnim državnim prometnim pravcima, od samog svog početka imala veliku stratešku važnost. Najbolje sačuvan i istražen dio Andautonije predstavlja gradsko kupalište. Razvijaju se veliko upravno-gospodarska središta na prostoru današnjih Vinkovaca koje napreduje do statusa kolonije - Colonia Aurelia Cibalae, dok na području Sotina (Cornacum) i Iloka (Cuccium) imamo granične utvrde s vojnom postrojbom. Cibalae su se kao civilno naselje razvile u trgovačko, obrtničko i upravno središte. Rimljani grade ceste i utvrđuju granicu na Dunavu. Uz Cibalae i vojne logore Cornacum i Cuccium ovo područje je imalo ruralna naselja i gospodarske komplekse - villae rusticae gdje se odvijao život poljodjelsko - stočarskog karaktera. stanovnici Cibala trgovali su svojim keramičarskim proizvodima, koji su rezultat razvijene keramičarske industrije, proizvodima sa seoskih gospodarstava te drvom. Mnogobrojni uvozni predmeti s istoka i zapada Carstva potvrđuju žive trgovačke kontakte. Od 3.stoljeća kada su na vlasti vojnički carevi pojavljuju se Valentinijan I. i njegov brat Valens, rođeni u Cibalama 321. i 328. godine. Valentinijan I. je osnovao dinastiju pa su Carstvom vladali njegovi sinovi Valentinijan II. (375. - 392.) i Gracijan (376. - 383.).

Romanizirano domorodačko stanovništvo, kao i ono naseljeno iz raznih krajeva Carstva, poštivalo je rimske kultove pomiješane s autohtonim vjerovanjima. Kršćanstvo je vrlo rano prihvaćeno na ovom području što potvrđuju mnogobrojni znaci kršćana na predmetima kao i postojanje biskupije u Cibalama već u 3. st. - Ecclesia Cibalitarum - na čelu sa biskupom Euzebijem. Car Gracijan se kao kršćanin odrekao svoje carske svećeničke titule pontifex maximus i ustupio je papi Damasu I (366. - 384.). Konstantin Veliki i Licinije zaratili su 314. u blizini Cibala. Na mjestu keltskog naselja podižu moćnu rimsku utvrdu i grad Mursu (na mjestu današnjeg Osijeka) koji car Hadrijan 133. godine uzdiže na status rimske kolonije (Colonia Aelia Mursa). Podno zidina Murse u jednoj od najkrvavijih bitaka stoljeća rimski car Konstantin II. potukao je protucara Magna Magnencija 351. godine. Južno od Cibala Konstantin II. je imao dobro utvrđen logor.

Histria

Herkulova vrata u Puli iz 1. st. pne.

Već 221. god. pne. Rimljani kreću u ratni pohod protiv Histra (Prvi histarski rat). Šireći svoju vlast na istok Rimljani su, nakon zauzimanja Cisalpinske Galije i zemlje Veneta, koja je graničila s Istrom, 181. godine prije Krista izgradili tvrđavu Akvileje (Oglej) i na taj način stvorili bazu, ne samo za obranu svojih istočnih granica, već i za daljnje prodiranje na istok.

Uvidjevši opasnost za svoju zemlju, Histri su nastojali omesti gradnju Akvileje, ali u tome nisu uspjeli. Da su pravilno politički i vojnički ocijenili važnost Akvileje, kao neprijateljskog uporišta, vidjelo se kasnije, kada su gospodari Akvileje (akvilejski patrijarsi) nekoliko stoljeća (sve tamo do 16. st.) vladali dijelom Istre. U vrijeme gradnje Akvileje u Istri su već postojali gradovi, što dokazuje viši stupanj tadašnje društvene organizacije. Mnogi od tih gradova postoje još i danas i nose ista imena, samo modificirana prema jezičnim zakonima kasnijih stanovnika, najprije Romana, a zatim Slavena. Današnji je Plomin stara istarska Plomona (lat. Flanona, tal. Fianona), Labin je Albona, Pola - Pula, Tergeste - Trst, Tarsatica - Trsat, a prijestolnica Histra Nesactium su Vizače.

Rat protiv Histra g. 178. pne. – 177. pne. vodio se u dvije etape. Nakon početnog neuspjeha g. 178. Rim je izvršio opsežnije pripreme i u proljeće 177. godine pne. njegova vojska počinje osvajati jednu za drugom utvrde u Istri. Do odlučne bitke došlo je kod utvrđenog gradinskog naselja Nesactiuma (Nezakcij), gdje se pred Rimljanima sklonio posljednji ilirski kralj Epulon s mnoštvom naroda. Povjesničar Livije navodi da je obrana popustila tek kad su Rimljani spriječili dopremu vode. Rimljani su tada zauzeli Nesactium, potpuno ga porušili, a Epulon i njegovi vojskovođe izvršili samoubojstvo. Od tada u Istri započinje razdoblje rimske prevlasti. Rimljani su vrlo uspješno proveli kolonizaciju Istre. Unatoč i dalje jakom otporu Histra, te ustanku iz 129. pne., rimski su osvajači potpuno pokorili ilirske starosjedioce. Rimljani nastavljaju s osvajanjima prema istoku – 50. godine pne. pokoreni su Liburni. Pod rimsku je vlast tako došla čitava današnja Istra. Znatan ja dio stanovništva raseljen, a u Istru doselilo oko 15.000 Latina iz Italije.

Pulski amfiteatar

Od spomenutih gradova ranorimske faze najviše je spomenika klasičnog razdoblja rimskog graditeljstva cjelovito sačuvano u Puli - osnovanoj u 1. stoljeću u spomen Cezaru (Colonia Pietas Iulia Pola). Najvrijedniji je i najpoznatiji spomenik tog vremena Arena. Taj amfiteatar, namijenjen borbi ljudi i životinja, izgrađen u doba vladavine cara Vespazijana, u 1. st. poslije Krista. Eliptičnog je oblika, veličine oko 130 x 105 m, visine 32 m, što ga svrstava na šesto mjesto po veličini među svjetskim amfiteatrima. Arena je svojedobno mogla prihvatiti 23.000 gledatelja. Ističu se i dugi potezi gradskih zidina, dvoja gradska vrata i slavoluk, dva hrama na glavnom trgu (forumu) i ostaci dvaju teatara, uz brojne ostatke stambenih građevina, arhitektonskih fragmenata, podnih mozaika, skulptura i dr. Slavoluk je postavljen oko 30. godine u spomen trojice uglednika iz roda Sergijevaca.

Prvi rimski car Oktavijan August, na prijelazu milenija pomaknuo je granicu Rimskog carstva s rijeke Rižane na rijeku Rašu. Na taj je način pripojio veći dio istarskog poluotoka sjevernoitalskoj pokrajini Veneciji pod nazivom - Venetia et Histria. Taj je teritorij sačinjavao italsku regiju. Istočna je Istra, tj. Liburnija, ostala u sastavu rimske provincije Dalmacije. Poslije prve kolonizacije i romanizacije, kada je staro autohtono stanovništvo bježalo s južne i zapadne obale i sklanjalo se u brdovit i šumovit središnji dio Istre, nastaje razdoblje seljenja u obrnutom smjeru – iz unutrašnjosti k obali. Sada se već dobrim dijelom romanizirano stanovništvo ponovno vraća u južni i zapadni dio poluotoka, gdje je plodnija zemlja i gdje se razvijaju gradovi.

Propašću Zapadnoga Rimskoga Carstva, 476. godine, Istrom su najprije zavladali Goti (476. – 539.), a potom Bizant. U Istri će bizantska vlast potrajati sve do 788. godine.

Pad Rimskog Carstva i seoba naroda

Podjela Carstva 395. na Istočno i Zapadno Carstvo nije spriječila prodor barbara. Definitivna propast počinje provalom Gota 378., pljačkanje već opustošenih naselja i gospodarstava nastavljaju Zapadni Goti, Huni te Istočni Goti koji dolaze 453. s Teodorikom koji se borio s Rimom 488. u močvarama između Vinkovaca i Vukovara. Nakon ove bitke pojavljuju se Gepidi i Langobardi. Definitivna propast uslijedila je dolaskom Avara, a padom Sirmiuma (Sremska Mitrovica) 580. propao je antički svijet.

Hunska provala 375. je označila početak seobe Slavena koji u prvom naletu dolaze s Avarima. U doba velikih seoba naroda barbarska plemena uništavaju rimske naseobine. Ono što su od Murse ostavili Goti u 4. stoljeću, dokrajčili su Huni 441. godine. Avarska kultura u vrijeme trajanja I. kaganata u 6. i 7. stoljeću mijenja život koji pokazuje bogatstvo i raskoš vladajućih slojeva, osiguran snažnom konjicom. U raskošnoj opremi i okružju ističe se pojas ukraše metalnim jezičcima i dugo koplje te obilje zlata. Slavenski podložni živalj bio je orijentiran na stočarstvo. Potvrdu za to nalazimo u paljevinskim grobovima iz 7. stoljeća u Vinkovcima i Iloku. Prilozi u grobovima s ratničkim i konjskom opremom najbolje govore o raskoši tog razdoblja i karakteru ratničko - konjaničkih Avara.

Pad Zapadnog Rimskog Carstva i Odoakarova država

474. zapadnorimskim carem postaje Julije Nepot zbacivši cara Glicerija. Tako je postao zakonitim vladarom ostataka Zapadnog Rimskog Carstva: Italije, Dalmacije i Provincije (dijela južne Francuske, današnje Provence). Krajem godine vojnim zapovjednikom proglašava Panonca Oresta. Tom odlukom Nepot je sam skrivio gubitak carske vlasti u Italiji jer je Flavije Orest predobio za sebe podređene trupe i dignuo se protiv Nepota koji je bez borbe napustio Italiju i otplovio u Dalmaciju. Kako Julije Nepot tada nije imao pomoć Istočnog Rimskog Carstva, Orest je za cara postavio svog sina Romula Augustula, koji je vladao samo Italijom. Ono, što je pred godinu dana učinio Orest, dokinuvši Nepotovu vlast u Italiji, učinio je sada germanski poglavica Odoakar, kojega su germanske čete Orestove vojske izabrale svojim kraljem (476.). To je bio pad Zapadnog Rimskog Carstva. Ono se moglo nastaviti eventualnim povratkom priznatog cara Julija Nepota, ali kako opet nije imao pomoć s Istoka, ostao je faktičnim vladarom samo u Dalmaciji. Ubijen je 480., a Odoakar je zaposjeo Dalmaciju pridruživši je svojoj državi, nad kojom je vladao do godine 493.

Ostrogotska država

Ostrogotsko kraljevstvo oko 495. godine

Drugačije je bilo u Panoniji. Tu su se doselili Istočni Goti. Teodorik (475. - 526.), kasnije prozvan Veliki, postaje kralj Ostrogota 488. godine. Car Zenon ga šalje u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra. Porazio ga je kod Soče 489., a godine 493. zauzima Ravenu i osobno ga ubija. Teodorik je svoje carstvo u Italiji proširio po cijeloj Dalmaciji u rimskim granicama sa već osvojenom Panonijom, sve do Kolubare i čitav Srijem sa Singidunumom (Beogradom).

Ostrogoti podijele naš današnji teritorij na dvije zasebne upravne jedinice. Glavni gradovi su postali Salona i Sirmium. Teodorik je nastojao zadržati stare rimske uredbe i zakone te ih je prilagodio novom državnom ustrojstvu. U Panoniji i Dalmaciji je zavladao mir, koji je pogodovao gospodraskom uzdizanju. Posebice je oživio pomorski promet. To potaklo jači razvoj trgovine, ribarstva i proizvodnje soli. Pokušao je obnoviti rudarstvo, ali u tome nije mnogo uspio.

Istočni Goti nisu sprječavali djelovanje katoličke vjere u Dalmaciji. U Saloni, crkvenom dalmatinskom središtu, zasjedale su dvije crkvene sinode - 530. i 533. Na njima se raspravljalo o unutrašnjim prilikama u biskupijama koje su potpadale pod solinsku (salonitansku) metropoliju. Na prvom zasjedanju sudjelovali su biskupi sufragani tj. oni koji su imali pravo glasa: iz raba, Zadra, Siska, Epidauruma, Narone, Martara i Bistue. Na drugom su zajedanju osnovane još četiri biskupije na području salonitanske metropolije i to: Muccur (Makarska), Ludrum (negdje na kninskom polju), Sanseterum (Aržano) i Baloe (oko izvora rijeke Sane). Solinska je metroplija tako imala 12 sufragana čije su biskupije pokrivale čitav teritorij današnje Hrvatske i Bosne.

Teodorikova se vlast prostirala, osim nad današnjim našim krajevima, i nad Italijom. Njezini građani, koji su se još uvijek smatrali Rimljanima, nisu bili skloni istočnogotskoj vlasti. U Gotima su gledali na otimače svoje imovine, jer je trećina plodnog zemljišta pripala osvajačima. Osim toga Goti su bili arijanci. Arijanstvo je bila jedna od hereza u tadašnjem kršćanstvu. To je stvaralo i vjersku nesnošljivost. Ti i drugi razlozi uzrokovali su, poslije Teodorikove smrti (526.), dinastičke razmirice.

Justinijanovo osvajanje i Bizant

Glavni brod Eufrazijeve bazilike

Bizant 550. za vrijeme osvajanja Justinijana

Bizantski car Justinijan I. iskoristio je sukobe među Ostrogotima i započeo rat s njima. Gotski rat je trajao od 535. - 555. Ovaj se rat vodio u Italiji i Dalmaciji, koja je pripadala Gotima. Justinijanov voj­voda Mundo zauzeo je 535. grad Salonu, a god. 536. izgubili su istočni Goti čitavu Dalmaciju s čime je rat na području današnje Hrvatske završio.

Justinijan obnavlja Imperij ponovnim osvajanjem i ujedinjavanjem bivšeg Zapadnog s Istočnim Carstvom. Na osvajačkom putu od Carigrada do Ravene podiže duž istočne obale Jadrana brojne monumentalne građevine. Izvrsno je očuvan reprezentativni kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču u kojem je vrhunskom kvalitetom izražen duh i domet ranobizantske umjetnosti 6. stoljeća. Dok su Ostrogoti ratovali u očajnom ratu s Justinijanom, počeli su u slabo branjenu Panoniju i Dalmaciju preko Dunava, i Drine dolaziti Južni Sla­veni.

Naseljavanje Slavena i Avara

U krajeve rimskih provincija Dalmacije i Panonije Hrvati su se doselili u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljeća zajedno s vojnim osvajanjima Avara (pod čijim jarmom su tada svi Južni Slaveni), napose nakon pada Sirmiuma (582.) i Salone (614.). Bizanski car Heraklije, želeći se suprotstaviti osvajanjima Perzijanaca i Avara zove u pomoć Hrvate, koji zajedno s Bizantom 626. pobjeđuju Avare kod Carigrada.

U VI. i VII. stoljeću na istarski poluotok provaljuju Slaveni. Papa Grgur I. pisao je o tome 600. godine solinskom biskupu Maksimu kako Slaveni preko Istre nadiru u Italiju. Do veće kolonizacije Slavena dolazi poslije 788. godine, kada je Istrom zavladala franačka država, koja kao kmetove u većem broju dovodi Slavene. Činjenica da je Istra od Raše i Učke na istok pripadala franačkoj državi pospješila je priliv slavenskog življa u unutrašnjost Istre. U to je vrijeme sasvim pohrvaćeno kvarnersko primorje sve do Učke i dalje do Labina. Iz razdoblja intenzivne slavenske kolonizacije potječe i naziv starog hrvatskog utvrđenog naselja Gočan, nedaleko od Barbana.

Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji, ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.

Seoba Slavena od 5. - 10. stoljeća

Bijela Hrvatska u 6. stoljeću, prema knjizi Francisa Dvornika

Vrijeme trajanja II. kaganata, koji počinje krajem 7. i traje čitavo 8. stoljeće, pokazuje manje raskoši i stilske promjene te sve veću orijentaciju na poljodjelstvo. Dolazi do promjene u odnosu Avara i Slavena. Sve više se osjeća slavenska prisutnost, osobito u grobovima viših slojeva. Naime, Slaveni su u početku oslonjeni na avarske tradicije, ali će se one s vremenom izgubiti dominacijom slavenskog življa, što potvrđuju groblja u Starim Jankovcima, Privlaci, Otoku, Vučedolu i Sotinu.

U 8. i 9. st., u vrijeme ekspanzije Franaka, formirane su panonske države koje se nalaze u podređanom položaju. Dolazak Mađara u 10. st. bio je sudbonosan za naše krajeva. U to vrijeme javlja se bjelobrdska kultura s izrazito slavenskim obilježjima koju pratimo u razdoblju od 10. do 13. st. Lokalitet Lijeva bara kraj Vukovara predstavlja najveće i najbolje istraženo groblje na redove ove kulture s bogatim grobnim prilozima kojima možemo pridružiti i starohrvatske nalaze iz groblja kraj Bošnjaka. Bjelobrdska naselja poslužit će kao supstrat srednjovjekovnim naseljima Hrvata koji svojim arhitektonskim ostacima, uglavnom sakralnog karaktera, svjedoče o kontinuitetu naseljavanja ovog područja.

Literatura

• Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, Jugoslavenski Leksikografski zavod, Zagreb, 1964.
• Hrvatski povijesni zemljovidi, Školska knjiga, Zagreb
• Juraj Kolarić, Povijest kršćanstva na našem tlu prije dolaska Hrvata, Zagreb, 1995.

Eksterni linkovi

Hrvatska prije Hrvata na Wikimedijinoj ostavi

• www.crohis.com
• Povijest Hrvatske
• Ilirik Arhivirano 2012-07-28 na Wayback Machine-u
• Zagrebački arheološki muzej Arhivirano 2008-05-16 na Wayback Machine-u
• Skripta o neolitiku Arhivirano 2007-06-12 na Wayback Machine-u