Kontinentalna filozofija
Kontinentalna filozofija je izraz koji je potekao od filozofa engleskog govornog područja da opiše različite filozofske tradicije koje su pod snažnim utjecajem određenih filozofa 19. i 20. stoljeća iz kontinentalne Europe. Izraz se često koristi u kontrastu sa analitičkom filozofijom. U tradicije koje obuhvaćaju kontinentalnu filozofiju spadaju njemački idealizam, fenomenologija, egzistencijalizam i njeni antecedenti hermeneutika, strukturalizam, poststrukturalizam, francuski feminizam, kritička teorija Frankfurtske škole i još neki drugi pravci zapadnog marksizma.
Teško je odrediti važne značajke koje bi bile zajedničke svim navedenim filozofskim pravcima. Nazivu «kontinentalna filozofija» kao i nazivu «analitička filozofija» nedostaje čista definicija i možda označava obiteljsku sličnost među filozofskim pogledima. Unatoč tome neki učenjaci su nastojali da utvrde uobičajene filozofske teme koje tipično karakteriziraju kontinentalnu filozofiju.
Prvo, kontinentalni filozofi odbijaju scijentizam - pogled da su prirodne znanosti najbolje ili najtočnije za razumijevanje svih fenomena. Kontinentalni filozofi često tvrde da znanost ovisi o «predteorijskom supstratu iskustva», jedan oblik kantovskih uvjeta mogućeg iskustva i da znanstvene metode su neadekvatne da razumiju takve uvjete razumljivosti.
Drugo, kontinentalna filozofija uobičajeno smatra te uvjete mogućeg iskustva promjenljivim: određeni barem djelomično faktorima kao kontekst, vrijeme i prostor, jezik, kultura i povijest. Stoga kontinentalna filozofija naginje historicizmu. Dok analitička filozofija naginje tretirati filozofiju u smislu diskretnih problema, mogući da se analiziraju odvojeno od njihovog povijesnog porijekla (kao što znanstvenici smatraju povijest znanosti nebitnu za znanstvenu istragu), kontinentalna filozofija tipično predlaže da «filozofski argument ne može biti rastavljen od tekstualnih i kontekstualnih uvjeta njegovog povijesnog pojavljivanja».
Treće, kontinentalna filozofija tipično drži da svjesno ljudsko djelovanje može promijeniti te uvjete mogućeg iskustva: «ako je ljudsko iskustvo kontingentna kreacija, tada može biti rekreirano na druge načine». Stoga kontinentalni filozofi često imaju snažan interes prema sjedinjenju teorije i prakse i često vide svoja filozofska istraživanja blisko antipoverty sa osobnom, moralnom i političkom transformacijom. Ta tendencija je vrlo očita u marksističkoj tradiciji ali je isto centralna i u egzistencijalizmu i poststrukturalizmu.
Zadnja karakteristična crta kontinentalne filozofije je naglasak na metafilozofiji. Odmah nakon razvoja i uspjeha prirodnih znanosti, kontinentalni filozofi su često tražili da redefiniraju metodu i prirodu filozofije. U nekim slučajevima (kao njemački idealizam i fenomenologija) to se manifestira kao obnavljanje tradicionalnog pogleda da je filozofija prva, temeljna, a priori znanost. U drugim slučajevima (kao hermeneutika, kritička teorija ili strukturalizam), smatrano je da filozofija istražuje područje koja je nesvodiva kulturološko ili praktično. A u nekim slučajevima kontinentalni filozofi (kao Kierkegaard, Nietzsche, kasniji Heidegger i Derrida) drže ozbiljne sumnje u koherenciju bilo koje koncepcije filozofije.
Naposljetku, gore spomenute razlikovne crte proizlaze iz široke kantovske teze da priroda znanja i iskustva je određena uvjetima koje nisu direktno dostupni empirijskom istraživanju.
Izraz «kontinentalna filozofija» je prvi put šire uporabljen da opiše sveučilišne kolegije u 70-ima, stvorivši se kao kolektivno ime za filozofije tada raširene u Francuskoj i Njemačkoj kao fenomenologija, egzistencijalizam, strukturalizam i poststrukturalizam. Stoga je postao udomljen od filozofa engleskog govornog područja pod utjecajem tih ideja. Ipak, postoji izraziti dokazi da je razlika postojala puno prije 70-ih. Neki učenjaci nalaze tu podjelu u kasnom 19. stoljeću kada Brentano, Husserl i Reinach predlažu novu filozofsku metodu fenomenologije, razvoj ogrubo suvremen sa radom Gottloba Fregea i Bertranda Russella koji su uvodili novu filozofsku metodu temeljenu na analizi jezika putem moderne logike (stoga izraz «analitička filozofija»). Drugi učenjaci stavljaju datum razdora jedno stoljeće unatrag u recepciji radova Immanuela Kanta, najzadnji filozof smatran kanonom u objema tradicijama. Datiranje toga razdora – početak 19. stoljeća – je podržan stavom neuvažavanja Russella i G. E. Moora prema post-kantovskim idealističkim filozofima kao Fichte, Schelling i Hegel i esejom Johna Stuarta Milla iz 1840. o Coleridgu gdje Mill stavlja u kontrast pod Kantovim utjecajem misao «kontinentalne filozofije» i «kontinentalnih filozofa» sa Engleskim empirizmom Benthama i općenito 18.stoljeća. Russell sam je prepoznavao «dvije škole filozofije koje se mogu podijeliti na kontinentalnu i britansku školu», podjelu koju je on vidio u djelovanju od vremena Lockea.
Budući da institucionalni temelji "kontinentalne filozofije" u mnogim slučajevima drektno proizlaze iz onih od strane fenomenologije Edmund Husserl je uvijek bio kanonska figura kontinentalne filozofije. Bez obzira na to, Husserl je i poštovan predmet istraživanja u analitičkoj tradiciji. Husserlov pojam noeme (nepsihološki sadržaj misli), njegova korespondencija sa Gottlobom Fregeom i njegovo istraživanje prirode logike nastavljaju stvarati interes među analitičkim filozofima.
Osobito polemički prikaz nekih razlika između "analitičkog" i "kontinentalnog" stila filozofije može se naći u "Eliminacija metafizike kroz logičku analizu teksta" Rudolfa Carnapa gdje stoji da da Heideggerovo predavanje "Što je metafizika?" krši logičku sintaksu da stvori besmislene pseudoizjave. Sa dolaskom Hitlera na vlast mnogi njemački filozofi, osobito oni židovskog porijekla ili ljevičarskih političkih simpatija (kao mnogi iz Bečkog kruga i Frankfurtske škole, pobjegli su u Englesku, SAD ili Sovjetski Savez. Oni filozofi koji su ostali - ako su ostali u akademiji uopće - morali su se pomiriti sa nacističkom kontrolom sveučilišta. Ostali kao Martin Heidegger, jedan od najpoznatijih filozofa koji su ostali u Njemačkoj, entuzijastično su prihvatili nacizam.
Prije i poslije drugog svjetskog rata bio je proraslo zanimanje za njemačku filozofiju u Francuskoj. Uloga Francuske komunističke partije u oslobađanju Francuske je značilo da je postala, za kratko vrijeme, vodeći politički pokret u zemlji. Interes u komunizam se preveo u interes za Marx i Hegela koji su po prvi put bili proučavani detaljno u konzervativnom francuskom sveučilišnom sistemu. Dodatno, postojao je veliki trend prema idejama Husserla i njegovog bivšeg asistenta Heideggera. Najvažniji u popularizaciji fenomenologije je bio pisac i filozof Jean-Paul Sartre koji je zvao svoju filozofiju egzistencijalizam.
Od ranog 20. stoljeća do 60-ih, kontinentalna filozofija je bila rjetko raspravljana na britanskim i američkim sveučilištima. Spominjanja kontinentalne filozofije su bila kritična i neodobravajuća. Ipak zbog zahtjeva studenata odsjeci za filozofiju su počeli nuditi kolegije o kontinentalnoj filozofiji u kasnim 60-ima i 70-ima. Sa postmodernizmom u 70-ima i 80-ima analitički su filozofi postajali više javno sukobljeni prema metodama i zaključcima kontinentalnih filozofa. Derrida, na primjer, je bio predmet polemike Johna Searla a kasnije i prosvjednika na davanje počasne diplome od strane Sveučilišta Oxford.
Dok američki i britanski filozofi nastavljaju nuditi kolegije posvećene kontinentalnoj filozofiji, rascjep između analitičke i kontinentalne filozofije je više eksplicitan nego prije 60-ih. Danas večina filozofskih mjesečnika, analitičkih prema orijentaciji, prihvaćaju samo radove "napisane u širom analitičkom stilu". Distinktivni nazivi, "kontinentalna" i "analitička", pojavljuju se često u naslovima knjiga. Istovremeno sveučilišni odsjeci iz književnosti, finih umjetnosti, filma, sociologije i političke teorije su uzeli ideje i argumente iz kontinentalne filozofije u svoj kurikulum i istraživanja.
Izraz "kontinentalna filozofija" ne obuhvaća cjelu filozofiju sa kontinenta Europe. Mnogi glavni europski filozofi nisu smatrani "kontinentalnim filozofijama", kao Gottlob Frege, Ludwig Wittgenstein i Karl Popper. Samoopisana analitička filozofija cvjeta u Francuskoj uključujuči filozofe kao [Jules Vuillemin]], Vincent Descombes, Gilles Gaston Granger, François Recanati i Pascal Engel. Isto tako, samoopisani "kontinentalni filozofi" se mogu naći na filozofskim odsjecima Velike Britanije, Sjeverne Amerike i Australije. "Kontinentalna filozofija" je definirana po pojmovima obitelji filozofskih tradicija i utjecaja a ne po lažnoj geografskoj odredbi.
