Prijeđi na sadržaj

Romantizam

Izvor: Wikipedija
Caspar David Friedrich, Lutalica iznad mora magle, 1818.
Eugène Delacroix, Sardanapalova smrt, 1827., orijentalistička tema ovog ulja na platnu inspirirana je Byronovim djelom Sardanapal.
Philipp Otto Runge, "Jutro" (Der Morgen), 1808.

Romantizam, umjetnički, književni i intelektualni pokret nastao u Evropi krajem 18. vijeka, a u većini zemalja dosegao je vrhunac u razdoblju od 1800. do 1850. Djelomično je nastao kao reakcija na industrijsku revoluciju,[1] društvene i političke norme iz doba prosvjetiteljstva i naučnu racionalizaciju prirode.[2] Najviše je utjelovljen u likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti, ali imao je i velik utjecaj na historiografiju,[3] obrazovanje,[4] i prirodoslovlje.[5] Imao je također značajan i kompleksan utjecaj na politiku i, mada je većina razdoblja romantizma karekterizirao liberalizam i radikalizam, njegovi dugoročni i najznačajniji efekt bio je rast nacionalizma.

Ovaj je pokret isticao intenzivne emocije kao jedini autentični izvor estetskog doživljaja, dajući novi naglasak na osjećaje kao strahovanje, stravu i užas i strahopoštovanje, posebno ono koje se doživi kod suočavanja s novim estetskim kategorijama kao što je uzvišenost i ljepota prirode. Smatrao je narodnu umjetnost i drevne običaje plemenitima, ali je također vrlo cijenio spontanost, kao na primjer impromptu u muzici. U suprotnosti s idealima racionalizma u klasicizmu romantizam je ponovo oživio medievalizam[6] davajući naglasak na umjetničkim i narativnim elementima općenito percipiranim kao autentično srednjovjekovnima u pokušaju bijega od pojava kao što je rast broja stanovnika, ubrzana urbanizacija i industrijska revolucija.

Iako je romantizam proizašao iz njemačkog pokreta Sturm und Drang, koji je naglašavao intuiciju i emocije iznad prosvjetiteljskog racionalizma, neposredni faktori utjecaja bili su i događaji i ideologije proizašle iz Francuske revolucije. Romantizam je visoko cijenio dosege "herojskih" individualista i umjetnika, čiji su primjeri imali važan efekt u oplemenjivanju društva. Promicao je također maštu pojedinca kao kritički autoritet i instrument povećanja slobode naspram klasičnih obrazaca oblikovanja u umjetnosti. U prikazu ideja romantizma postojalo je jako pribjegavanje historijskoj i prirodnoj neizbježnosti Zeitgeistu. U drugoj polovici 19. vijeka, pojavio se pokret realizma kao dijametralna suprotnost romantizmu.[7] Propadanje romantizma u tom razdoblju bilo je povezano s višestrukim društvenim procesima, od političkih promjena do širenja nacionalizma.[8]

Definicija romantizma

[uredi | uredi kod]

Osnovne karakteristike

[uredi | uredi kod]

Definiranju prirode romantizma moguće je prići iz početne pozicije primarne važnosti slobodnog izražaja osjećaja umjetnika. Važnost koju romantičari daju emocijama dobro se može sažeti u opasci njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha da su "umjetnikovi osjećaji njegov zakon".[9] Za Williama Wordswortha, poezija bi trebala započeti kao "spontana poplava jakih osjećaja," koje pjesnik kasnije "u miru prikupi," evocirajući novi ali pripadajući osjećaj kojeg kasnije oblikuje u umjetnost.[10] Kako bi se izrazili ti osjećaji, smatra se da sadržaj umjetnosti mora proizaći iz umjetnikove mašte, sa što manje miješanja od strane "umjetnih" pravila koja bi dirigirala kakvo bi djelo trebalo biti. Samuel Taylor Coleridge i drugi vjerovali su da postoje prirodne zakonitosti kojima će mašta, bar mašta dobrog kreativnog umjetnika, nesvjesno poteći ka umjetničkoj inspiraciji koja će spontano sve učiniti.[11] Isto kao i pravila, smatra se da i utjecaj modela drugih radova sprječava imaginaciju stvaraoca, tako da originalnost postaje esencijalna. Koncept genija ili umjetnika koji je sposoban stvoriti vlastito originalno djelo kroz proces "kreacije iz ničega" ključan je u romantizmu, a najgori grijeh je stvarati po šablonu prethodnih radova.[12][13][14] Ova se ideja često naziva "romantična originalnost."[15]

William Blake, Pronađena mala djevojčica, iz zbirke pjesama "Pjesme nevinosti i iskustva" (Songs of Innocence and Experience), 1794.

Iako nije ključno za romantizam, ali ipak toliko rašireno da postaje normom, je jako vjerovanje i interes u važnost prirode. Posebno je, međutim, važan utjecaj prirode na umjetnika u trenutku kad je njome okružen, po mogućnosti u samoći. U suprotnosti s uglavnom vrlo društvenom umjetnošću razdoblja prosvjetiteljstva, romatičari su bili nepovjerljivi prema društvenom svijetu, i imali su tendenciju vjerovati da je bliski kontakt s prirodom mentalno i moralno zdraviji. Romantična umjetnost obraća se svojoj publici s onim što je smišljeno kao osobni umjetnikov osjećaj. Stoga, u književnosti, "većina romantične poezije poziva čitatelja da identificira protagoniste sa samim pjesnikom".[16]

Prema historičaru i filozofu Isaiahu Berlinu, romantizam utjelovljuje "novi i nemirni duh, u silovitom pokušaju da provali kroz stare i sputavajuće oblike, nervoznu obuzetost vječnim promjenama unutarnjih stanja i svijesti, žudnju za neograničenim i nedefiniranim, u vječnom kretanju i promjeni, napor za povratkom na zaboravljene izvore života, strastveni napor za samozalaganjem, kako individualnim tako i kolektivnim, potragu putem sredstava izražavanja za nepomirljivom čežnjom i nedostižnim ciljevima."[17]

Etimologija

[uredi | uredi kod]

Grupa riječi s korijenom "roman", kao npr. romansa ili "romanički", ima složenu historiju, ali sredinom 18. vijeka pridjev "romantic" u engleskom i "romantique" u francuskom jeziku općenito se koristio za veličanje prirodnih fenomena kao što su pejzaži i zalasci sunca, slično suvremenoj upotrebi ali bez seksualnih konotacija. Primjena ovog pojma na literaturu najprije postaje uobičajena u Njemačkoj 1790-ih, gdje se počinje pričati o romantische Poesie ("romantičnoj poeziji") u krugu oko kritičara Augusta i Friedricha Schlegela, kao kontrast s "klasičnom poezijom", ali više u pojmovima duha nego pukog datiranja. Friedrich Schlegel u svom djelu Dijalog o poeziji (1800.) piše: "Tražim i nalazim romantiku među starijim modernistima, u Shakespeareu, u Cervantesu, u talijanskom pjesništvu, u onom dobu viteštva, ljubavi i priča, iz kojih su ovaj fenomen i sama ova riječ potekli."[18]

I u francuskom i u njemačkom jeziku bliskost pridjeva romanu, u značenju prilično nove književne forme romana (duge priče), imala je ponešto učinka na značenje riječi u tim jezicima. Korištenje ovog pojma nije postalo tako brzo rašireno, i vjerojatno se više širilo u Francuskoj zbog njegovog stalnog korištenja u djelu De L'Allemagne (1813.) književnice Madame de Staël, u opisu njezinih putovanja Njemačkom.[19] U Engleskoj je William Wordsworth u uvodu svojih pjesama iz 1815 pisao o "romantičnoj harfi" i "klasičnoj liri",[19]. George Gordon Byron međutim 1820., možda blago neiskreno piše, "Osjećam da u Njemačkoj, kao i u Italiji postoji velika borba oko onoga što oni zovu 'klasično' i 'romantično', pojmovi koji se u Engleskoj ne koriste kao klasifikacija, bar prije nego sam je napustio prije četiri ili pet godina".[20] Tek od 1820-ih romantizam sebe definira pod tim pojmom, dok 1824. godine Francuska akademija povlači potpuno neučinkovit potez izdajući dekret kojim ga osuđuje u literaturi.[21]

Vremenski period

[uredi | uredi kod]

Period kojeg zovemo romantizam vremenski vrlo jako varira od države do države, kao i između različitih umjetničkih medija i područja razmišljanja. Margaret Drabble ga je opisala odnoseći se na područje književnosti kao približno razdoblje "između 1770. i 1848.",[22] s nekoliko slučajeva mnogo ranijih od 1770. M. H. Abrams ga je u engleskoj književnosti smjestio između 1789. ili 1798. (ova posljednja godina se smatra tipičnom za njegov početak) i razdoblja oko 1830., što je nešto kasnije nego kod ostalih kritičara.[23] Ostali su predlagali raspon od 1780. do 1830.[24] U drugim područjima i drugim zemljama period romantizma je vremenski značajno različit. Smatra se da se muzički romantizam, na primjer, ugasio kao prevladavajuća umjetnička struja tek oko 1910., ali u ekstremnoj interpretaciji kompozicija Četiri posljednje pjesme (njem.: Vier letzte Lieder) Richarda Straussa opisana je stilistički kao "kasnoromantična", a komponirana je tek 1946.–1948.[25] Međutim, u većini područja period romantizma smatra se gotovim oko 1850. ili prije.

Rano razdoblje romantizma bilo je vrijeme rata; najprije Francuske revolucije (1789.–1799.), kasnije i Napoleonskih ratova do 1815. Ovi su ratovi poslužili kao pozadina romantizmu, zajedno s političkim i društvenim nemirima koji su se u to vrijeme zbivali.[26] Prema riječima jednoga od pripadnika, Alfreda de Vignya, ključna generacija francuskih romantičara rođenih između 1795. i 1805. "začeta je između bitaka i pohađala je školu praćena zvukom bubnjeva".[27]

Kontekst i mjesto u historiji

[uredi | uredi kod]

Preciznija karakterizacija i specifičnija definicija romantizma bila je predmetom debata na područjima historije ideja i historije književnosti tokom cijelog 20. vijeka, ali bez da se postigne veći konsenzus. Općenito je prihvaćeno da je romantizam bio dijelom protuprosvjetiteljstva, reakcije protiv prosvjetiteljstva. Njegov odnos prema Francuskoj revoluciji koja se zbila u vrlo ranoj fazi ovog perioda je značajan, ali jako ovisi o geografiji i pojedinačnim reakcijama. Većina romantičara bila je uglavnom progresivna u svom nazoru, ali značajan broj bio je ili je kasnije razvio konzervativan nazor,[28] i nacionalizam je u mnogim zemljama bio čvrsto povezan s romantizmom, kao što je niže obrazloženo.

Prema viđenju Isaiaha Berlina, romantizam je u filozofiji i historiji ideja narušio stoljeće dugu tradiciju racionalnosti na Zapadu, kao i ideju o moralnom apsolutu i dogovorenim vrijednostima, donoseći tako "nešto kao otapanje same ideje o objektivnoj istini".[29] To je dovelo ne samo do nacionalizma, nego i do fašizma i totalitarizma, od kojih će se društvo postepeno oporaviti tek nakon Drugog svjetskog rata.[30] Berlin tvrdi da prema romantičarima,

ono što je bitno u etici, politici, i estetici je autentičnost i iskrenost potrage za unutarnjim ciljevima i podjednako se odnosi i na individue i na grupe - države, nacije ili pokrete. To je najvidljivije u estetici romantizma, prema kojoj je ideja idealnih modela, platonske vizije idealne ljepote koju umjetnik nastoji prenijeti, doduše nesavršeno, na platno ili zvuk, zamijenjeno strastvenim vjerovanjem u duhovnu slobodu i individualnu kreativnost. Slikar, pjesnik ili kompozitor ne drže jednostavno ogledalo prirodi, svakako idealno, ali izmišljeno; oni ne imitiraju (doktrina mimeze), već kreiraju ne samo način nego i cilj kojeg slijede; ovi ciljevi predstavljaju samoekspresiju umjetnikove jedinstvene, unutarnje vizije, koju ako stave sa strane kao odgovor na pitanja nekog "vanjskog" glasa — crkve, države, javnog mnijenja, obiteljskih prijatelja, arbitara ukusa to se smatra činom izdaje jedinoga što opravdava egzistenciju onih koji su u bilo kojem smislu kreativni.[31]

John William Waterhouse, Dama od Shallotta, 1888., prema pjesmi Alfreda Tennysona; kao mnoge druge viktorijanske slike, romantična je, ali ne spada u romantizam.

Arthur Lovejoy je u svom eseju "Historija ideja" (History of Ideas) (1948.) pokušao prikazati teškoću definiranja romantizma, dok neki naučnici vide romantizam u biti kao kontinuum sa sadašnjošću. Robert Hughes ga smatra početnim trenutkom modernosti,[32] a neki mislioci kao Chateaubriand, 'Novalis' i Samuel Taylor Coleridge vide u njemu početak tradicije otpora prosvjetiteljskom racionalizmu: protuprosvjetiteljstvo [33][34] koji je najtjesnije bio vezan za njemački romantizam. Raniju definiciju dao je Charles Baudelaire: "Romantizam se ne nalazi ni u izboru subjekta ni u točnoj istini, veću u tragu osjećaja."[35]

Kraj romantizma u nekim je područjima označen pojavom novog stila realizma, koji je obuhvatio književnost, posebno roman i dramu, slikarstvo, čak i muziku preko opere verizma. Ovaj su pokret predvodili Balzac i Flaubert u književnosti i Courbet u slikarstvu, ali su i Stendhal i Goya bili važni začetnici realizma u svojim medijima. Stil romantizma, sad već uspostavljen kao uhodan i siguran stil protiv čega su se realisti bunili, nastavlja međutim prosperirati i razvijati se u mnogim područjima sve do kraja stoljeća i kasnije. Muzička djela nastala nakon 1850. neki stručnjaci nazivaju "kasnoromantičkim", drugi "neoromantičkim" ili "postromantičkim", ali u drugim poljima ovi se termini ne koriste. Na engleskom govornom području pojam "viktorijanski" je u književnosti i slikarstvu dovoljan da karakterizira ovaj period, bez dodatne terminologije.

Ranoromantični vizionarski optimizam i vjerovanje da je svijet u procesu velikih promjena i poboljšanja, u sjevernoj Evropi asnije je gotovo nestao i neke grane umjetnosti postale su konvencionalno političke i polemičke, pošto su se kreatori pokreta u tom području polemički angažirali protiv društva kakav je bio. U drugim zemljama, uključujući na vrlo različite načine i SAD i Rusiju, također je bio prisutan osjećaj o nastupajućim velikim promjenama. Prikaz jakih osjećaja u umjetnosti ostaje prioritetan, kao i egzotični i historijski ugođaji kojima su se romantičari isticali, ali u kasnijem periodu općenito se smanjilo eksperimentiranje s formom i tehnikom. Umjesto toga, eksperimentiranje je u slikarstvu zamijenila minuciozna tehnika, kao i u Tennysonovim pjesmama. Ako ne baš realistička, umjetnost kraja 19. vijeka bila je vrlo često ekstremno detaljna, a tadašnji autori su se ponosili dodavanjem originalnih detalja oko kojih se rani romantičari nisu zamarali. Mnoge ideje romantizma o prirodi i svrsi umjetnosti, osim zbog istaknute važnosti originalnosti, nastavile su biti važne i kasnijim generacijama i često su bile temelj modernim nazorima, usprkos opiranju nekih teoretičara.

Književnost romantizma

[uredi | uredi kod]
Vidi takođe: Romantična poezija
KNJIŽEVNOST
Henry Wallis, Chattertonova smrt (1856.). Prikaz događaja iz 1770.: samoubojstvo trovanjem sedamnaestogodišnjeg pjesnika Thomasa Chattertona

Romantizam u književnosti bio je obilježen kritikom prošlog umjetničkog razdoblja, razvio je kult "osjetljivosti" s posebnim naglaskom na osjetljive pojedince, žene i djece, na osjećaju izoliranosti umjetnika ili pripovjedača, te na štovanju prirode. Osim toga, mnogi su autori romantizma, kao Edgar Allan Poe i Nathaniel Hawthorne, temeljili svoja djela na tematici nadnaravnog/okultnog i na čovječjoj psihologiji. Romantizam gleda na satiru kao na nešto nedostojno pažnje, što je ostalo prisutno kao predrasuda do današnjih dana.[36]

Preteče romantizma u engleskom pjesništvu nalazimo još sredinom 18. vijeka, primjerice Josepha Warthona (upravnika Winchesterskog koledža) i njegovog brata Thomasa Wartona, profesora poezije na Oksfordskom univerzitetu.[37] Joseph je uvijek tvrdio da su inventivnost i imagmainacija osnovne karakteristike pjesnika. Thomas Chatterton općenito se smatra prvim pjesnikom romantizma na engleskom govornom području.[38] Škotski pjesnik James Macpherson utjecao je na razvoj romantizma internacionalnim uspjehom svog ciklusa pjesama o Ossianu objavljenih 1762., koje su inspirirale Goethea i mladog Waltera Scotta. Prvi gotički roman, "Otrantski dvorac" (The Castle of Otranto) objavio je Horace Walpole 1764. To je bio važan predznak ove struje romantizma, koja je davala naglasak na užasu i opasnosti i na egzotičnom piktoresknom ambijentu, što je reflektiralo i Walpoleovu ulogu arhitekta u oživljavanju gotičke arhitekture. Tristram Shandy, roman englesko-irskog pisca Laurencea Sternea (1759. – 1767.) prezentira engleskoj književnoj publici čudljivu verziju antiracionalnog sentimentalističkog romana.

Njemačka

[uredi | uredi kod]
Naslovnica trećeg sveska njemačkih pjesama Des Knaben Wunderhorn (sh. "Dječakov čarobni rog") iz 1808.

Za rani njemački utjecaj u razdoblju romantizma najviše je zaslužan Johann Wolfgang von Goethe sa svojim romanom Patnje mladog Werthera iz 1774., toliko da su mladići diljem Evrope emulirali protagonista romana, mladog umjetnika s vrlo osjetljivim i strasnim temperamentom. U to je vrijeme teritorij Njemačke činilo mnoštvo malih nezavisnih država, a Goetheova djela imala su značajan utjecaj u razvoju zajedničkog nacionalističkog osjećaja. Važan filozofski utjecaj u ono doba imao je njemački idealizam u djelima Fichtea i Friedrica Schellinga, što je učinilo Jenu (u kojoj je živio Fichte, ali i Schelling, Hegel, Schiller i braća Schlegel) centrom ranog njemačkog romantizma ("Jenaer Romantik"). Značajni pisci bili su Ludwig Tieck, Novalis (Heinrich von Ofterdingen, 1799), Heinrich von Kleist i Friedrich Hölderlin. Heidelberg kasnije postaje centar njemačkog romantizma, gdje su se pisci i pjesnici kao Clemens Brentano, Achim von Arnim i Joseph Freiherr von Eichendorff redovito sastajali u literarnim krugovima.

Važni motivi njemačkog romantizma su putovanja, priroda, i nordijski mitovi. Kasniji njemački romantizam, primjerice, Hoffmanov Der Sandmann ("Pjeskar") iz 1817., i Eichendorffova Das Marmorbild ("Mramorna statua") iz 1819., bili su mračniji u svojim motivima i sadržavali su elemente gotičke pripovjetke. Važnost dječje nevinosti, važnost imaginacije, i rasne teorije u romantizmu, sve to kombinirano, dalo je prije svega u Njemačkoj jedinstvenu važnost narodnoj književnosti, neklasičnoj mitologiji i dječjoj književnosti. Brentano i von Arnim bili su značajni književnici koji su zajedno objavili zbirku narodnih priča u stihovima Des Knaben Wunderhorn (sh. "Dječakov čarobni rog" ili kornukopija) (1806.–1808.). Prva zbirka Kinder- und Hausmärchen ("Bajki za djecu") braće Grimm objavljena je 1812.[39] Za razliku od kasnijih djela Hansa Christiana Andersena, koji je objvljivao svoje izmišljene bajke na danskom jeziku od 1835., ova njemačka zbirka se bar temeljila na pravim zabilježenim narodnim pričama, a braća Grimm ostaju dosljedni pripovjedačkom stilu iz prvih izdanja, iako su kasnije preradili neke dijelove. Jedan od braće, Jacob, objavljuje 1835. Deutsche Mythologie ("Njemačka mitologija"), opširni akademski rad o njemačkoj mitologiji.[40] Druga stilska linija prisutna u njemačkoj književnosti romantizma karakteristična je za Schillerov izrazito osjećajan jezik i opis fizičkog nasilja u svojoj drami Die Räuber ("Razbojnici") iz 1781.

Engleska

[uredi | uredi kod]
George Henry Harlow, Lord Byron oko 1816.

U engleskoj književnosti, ključne ličnosti pokreta romantizma su skupina pjesnika u koju spadaju William Wordsworth, Samuel Taylor Coleridge, John Keats, Lord Byron, Percy Bysshe Shelley, i puno stariji William Blake, a nakon njih slijedi John Clare, zajedno s romanopiscima Walterom Scottom i Mary Shelley, te esejistima Williamom Hazlittom i Charlesom Lambom. Kao početak romantizma u Engleskoj smatra se publikacija zbirke pjesama "Lirske balade" (Lyrical Ballads) iz 1798., koje sadrže neke od najljepših pjesma Wordswortha i Coleridgea. Većina pjesama pripada Wordsworthu, u kojima je opjevao živote siromašnih u njegovom rodnom Lake Districtu, ili pjesnikove osjećaje prema prirodi. Osjećaji prema prirodi su najbolje izraženi u njegovoj dugoj pjesmi "Preludij" (The Prelude), objavljenoj nakon njegove smrti. Najdulja pjesma u zbirci je Coleridgeova "Balada starog mornara" The Rime of the Ancient Mariner u kojoj je očigledan "gotički" aspekt engleskog romantizma i egzotični ambijent, karakterističan za mnoga djela tog doba. U razdoblju njihovog djelovanja, na tzv. "Jezerske pjesnike" (Lake Poets) uglavnom se gledalo kao na marginalnu grupu radikala, mada su dobivali podršku kritičara i pisca Williama Hazlitta i drugih.

Anne-Louis Girodet, Chateaubriand u Rimu, 1808.

Za razliku od njih Lord Byron i Walter Scott brzo su postali slavni i imali su veliki utjecaj u cijeloj Evropi svojim djelima koja su eksperimentirala s dramom i nasiljem u egzotičnom i historijskom ozračju. Goethe je rekao za Byrona: "bez sumnje, najveći genij našeg vijeka".[41] Scott je dosegao gotovo trenutni uspjeh dugom narativnom pjesmom The Lay of the Last Minstrel iz 1805., zatim i episkom pjesmom Marmion 1808. Događaji tih pjesama smješteni su u daleku škotsku prošlost, već prije opisanu u Ossianu. Byron je imao sličan uspjeh s prvim dijelom "Hodočašća Childea Harolda" (Childe Harold's Pilgrimage) iz 1812. Objavljuje zatim četiri "Turske priče", sve u obliku dugih pjesama, prva od kojih je The Giaour iz 1813., napisane tokom njegovih putovanja kojima je obišao i Evropu pod otomanskom vladavinom. U to doba je "orijentalizirao" teme svojih pjesama, što je unijelo varijacije u klasičnu sliku "bajronovskog junaka". Scott je u međuvremenu svojim romanom Waverley osnažio sam koncept historijskog romana. Radnja romana smještena je u 1745. u vrijeme Jakobitskog ustanka. Djelo je imalo ogroman uspjeh s velikom zaradom, a nakon njega slijedilo je još dvadeset romana, tzv. "Waverley Novels" u slijedećih 17 godina, čija radnja seže u prošlost do križarskih ratova. Scott je proučavao prošlost u svrhu pisanja svojih romana do mjere koja se prije nije viđala u književnosti.[42]

Za razliku od Njemačke, romantizam u engleskoj književnosti imao je vrlo malu povezanost s nacionalizmom. Na romantičare se često gledalo s nepovjerenjem zbog njihovih simpatija prema idealima Francuske revolucije, čiji je kolaps i zamjena s Napoleonovom diktaturom bio pravi šok za sam pokret. Iako njegovi romani slave škotski identitet i historiju, Skot je bio uvjereni unionist. Mnogi su autori provodili mnogo vremena putujući, a jedno poznato druženje Byrona i Shelleya na obalama Ženevskog jezera 1816. rezultiralo je stvaranjem utjecajnog romana Frankenstein Shelleyjeve buduće supruge Mary Shelley i novele The Vampyre Byronovog lječnika Johna Williama Polidorija.

Iako postoje moderni kritičari koji ga podržavaju, kao na primjer Georg Lukács, Scottovi romani danas se doživljavaju u svjetlu mnogih kasnijih djela koji su na njima utemeljeni, kao Lucia di Lammermoor Gaetana Donizettija i Bellinijevih I puritani (oba objavljena 1835.). Byron se danas najviše pamti po svojim kratkim tekstovima pjesama i uglavnom neromantičnoj prozi, pogotovo u njegovim pismima, te njegovoj nedovršenoj satiri Don Juan.[43] Za razliku od drugih romantičara, Byronov javnosti široko objavljen privatni život bio je ravan njegovim djelima i njegova smrt od bolesti u 36. godini života 1824. godine dok je pomagao Grčki rat za nezavisnost čini se danas prikladnim romantičnim krajem, što dodatno učvršćuje legendu o njemu.[44] Keats 1821. i Shelley 1822. umiru u Italiji, Blake (gotovo u 70. godini) umire 1827., a Coleridge uglavnom prestaje pisati u 1820-ima. Wordsworth je 1820-ih bio vrlo cijenjen i poštovan, ali relativno je malo pisao. Smatra se da je razdoblje romantizma u engleskoj književnosti završilo 1820-ih, iako su mnogi autori u slijedećim desetljećima promicali romantične ideje.

Najznačajniji romanopisac na engleskom jeziku u razdoblju vrhunca romantizma, osim Waltera Scotta, bila je Jane Austen. Njezin uglavnom konzervativni nazor imao je malo toga zajedničkog s njezinim suvremenicima romantičarima. Čvrsto je vjerovala u pristojnost i društvena pravila, iako se nazire kritika istih u nekom djelima, pogotovo u Mansfield Park (1814.) i "Uvjerenje" (Persuasion) (1817.).[45] Međutim, sredinom 19. vijeka pojavljuju se romani u jasnom romantičnom stilu triju sestara Brontë, od kojih su najznačajniji Jane Eyre autorice Charlotte Brontë i "Orkanski visovi" (Wuthering Heights) mlađe sestre Emily Brontë, svi objavljeni 1847.

Byron, Keats i Percy Shelley pisali su i dramska djela, ali s malim uspjehom u Engleskoj. Shelleyeva drama The Cencivjerojatno je najbolje napisano dramsko djelo, ali nije se izvodilo u engleskim pozorištima čitavo stoljeće nakon njegove smrti. Byronova djela, zajedno s prilagodbom svojim pjesama i Scottovih romana u dramska djela, bili su puno popularniji u kontinentalnoj Evropi, pogotovo u Francuskoj, a mnogi od njih su kasnije bili adaptirani u opere i izvode se do današnjih dana. Iako ondašnji pjesnici nisu imali mnogo uspjeha u engleskim pozorištima, ovaj je period ušao u legendu Shakespeareovim izvedbama i vraćanju izvornim tekstovima uklanjanjem augustanskih "poboljšanja". Najveći glumac ovog razdoblja, Edmund Kean, vratio je tragični kraj u Kralju Learu;[46] Coleridge je izjavio: “Gledati njegovu glumu je poput čitanja Shakespearea s bljeskom munja.”[47]

Francuska

[uredi | uredi kod]

Romantizam se relativno kasno razvio u francuskoj književnosti, čak i kasnije nego u likovnoj umjetnosti. Peteča romantizma u 18. vijeku, kult osjetljivosti, bio je asociran s Ancien regime, a Francuska revolucija bila je više inspiracija za strane pisce nego za one koji su je doživjeli iz prve ruke. Prva značajna ličnost bio je François-René de Chateaubriand, niži aristokrat, koji je ostao rojalist i za vrijeme Francuske revolucije, i vratio se u Francusku za vladavine Napoleona iz egzila u Engleskoj i Americi. S njegovim režimom također nije imao laki odnos. Njegova djela, sva u prozi, obuhvaćaju nekoliko romana kao što je vrlo utjecajni René (1802.), u kojem je preduhitrio Bayrona u stvaranju lika otuđenog heroja, ali većim dijelom obuhvaćaju nedavnu historiju i politiku, vlastita putovanja, obranu religije i duha srednjeg vijeka (Génie du christianisme 1802.) i konačno njegovu obimnu autobiografiju iz 1830-ih i 1840-ih Mémoires d'Outre-Tombe ("Sjećanja onkraj groba").[48]

"Bitka za Hernani" se zbila noću u kazalištu 1830.

Nakon Burbonske restauracije, francuski se romantizam razvija u živom svijetu pariškog teatra s prikazivanjima djela Shakespearea, Schillera (ključnog autora romantizma u Francuskoj), te adaptacija Scotta i Byrona uz razne francuske autore, mnogi od kojih počinju pisati u kasnim 1820-im. Formirale su se skupine pro- i proturomantičara i izvođenja predstava su često pratili Cliques of pro- and anti-Romantics developed, and productions were often accompanied by raucous vocalizing by the two sides, uključujući i glasni uzvik jednog gledatelja 1822. da "Shakespeare, c'est l'aide-de-camp de Wellington" ("Shakespeare je Wellingtonov aide-de-camp").[49] Alexandre Dumas je počeo kao kazališni pisac, s uspješnim nizom djela koji započinju s Henri III et sa cour (1829.). Kasnije je odlučio pisati romane, najčešće historijske avanture otprilike u Scottovoj maniri, najpoznatiji od kojih su Tri mušketira i Grof Monte Cristo, oba napisana 1844. Victor Hugo je 1820-ih objavljivao radove kao pjesnik, prije nego je postigao uspjeh s historijskom dramom Hernani u kvazi-Shakespeareovskom stilu koja je postala poznata po izbijanju nemira na svojoj premijeri 1830.[50] Kao i Dumas, on je u konačnici bio više poznat po svojim romanima, posebno Zvonarom crkve Notre-Dame (1831.), najpoznatijim od svih njegovih djela u njegovoj dugoj karijeri. Predgovor njegovog neprikazanog djela "Cromwell" važan je manifest francuskog romantizma sa svojom parolom "nema pravila, nema modela". Karijera Prospera Mériméea slijedio je sličan tok, danas je poznat kao stvaraoc priče Carmen, sa svojim romanom iz 1845. Alfred de Vigny je ostao zapamćen kao dramaturg, s njegovim vjerojatno najljepšim djelom o životu engleskog pjesnika Chatterton (1835.).

Najplodniji francuski pjesnici romantizma od 1830-ih do 1850-ih su Alfred de Musset, Gérard de Nerval, Alphonse de Lamartine i kitnjasti Théophile Gautier, čije se plodno razdoblje pisanja u različitim oblicima nastavilo do njegove smrti 1872. George Sand je preuzela od Germaine de Staël ulogu vodeće ženske spisateljice i bila je središnja figura pariške literarne scene, poznata po svojim romanima i kritici kao i po ljubavnim avanturama sa Chopinom i drugima.[51]

Stendhal je danas vjerojatno najviše cijenjen francuski romanopisac onog perioda, ali njegov je odnos s romantizmom vrlo složen. On je, naime, poznat po dubokom psihološkom prikazu svojih likova i svom realizmu, što su rijetko viđene kvalitete u fikcijskom pisanju doba romantizma. On je preživio francusko povlačenje iz Moskve 1812., tako da ga fantazije o herojstvu i avanturi nisu posebno dirale. On se kao i Goya često smatra pretečom realizma. Njegova najvažnija djela su Le Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.) i La Chartreuse de Parme (Šartrez iz Parme, 1839.).

Rusija

[uredi | uredi kod]
Naslovnica prvog izdanja Puškinovih epskih bajki Ruslan i Ljudmila, 1820.

Rani ruski romantizam veže se za pisce Konstantina Batjuškova (Pogled na obale Lete, 1809.), Vasilij Žukovski (Bard, 1811.; Svetlana, 1813.) i Nikolaj Karamzin (Uboga Liza, 1792.; Julia, 1796.; Gradonačelnica Marta, 1802.; The Sensitive and the Cold, 1803.). Međutim, glavni predstavnik ruskog romantizma je je Aleksandar Puškin (Kavkaski zarobljenik, 1820.–1821.; Braća razbojnici, 1822; Ruslan i Ljudmila, 1820.; Evgenij Onjegin, 1825.–1832.). Puškinova su djela utjecala na mnoge pisce 19. vijeka i donijeli su mu priznanje i reputaciju najvećeg ruskog pjesnika.[52] Ostali ruski pjesnici romantizma su Mihail Ljermontov (Junak našeg doba, 1839.), Fjodor Tjutčev (Silentium!, 1830), Jevgenij Baratinskij (Eda, 1826.), Anton Deljvig, i Wilhelm Küchelbecker.

Pod jakim utjecajem Lorda Byrona, Ljermontov je nastojao istražiti romantičarsko isticanje metafizičkog nezadovoljstva s društvom i samim sobom, dok Tjutčevljeve pjesme često opisuju prizore iz prirode i ljubavnu strast. Tjutčev je obično koristio kategorije kontrasta kao noć i dan, sjever i jug, san i java, kozmos i kaos, ukočeni svijet zime i proljeće prepuno života. Baratinskijev stil je po prirodi bio prvenstveno klasičan, zadržao se na modelima prethodnog vijeka.

Katolička Evropa

[uredi | uredi kod]

U pretežno rimokatoličkim zemljama, romantizam je bio manje izražen nego u Njemačkoj i Britanjiji, te se razvio kasnije kao posljedica Napoleonovih osvajanja. Književni romantizam bio je usko povezan s oživljavanjem nacionalnih osjećaja u malim i pokorenim zemljama i kulturalni nacionalizam bio je uvod u revolucije 1848.-1849..

Poljska

[uredi | uredi kod]

Kao početak romantizma u Poljskoj uzima se objavljivanje prvih pjesama Adama Mickiewicza 1822., dok pokret završava s gušenjem Januarskog ustanka iz 1863. protiv Rusije. Pokret je bio vrlo jako označen intereskom za poljsku historiju.[53] Poljski je romantizam oživio staru tradiciju sarmatizma poljskog plemstva šlahta (szlachta). Oživljavaju se stare tradicije i običaji i stvara se pozitivan stav prema poljskom mesijanskom pokretu, isto tako i preko radova velikih poljskih pjesnika kao npr. Adam Mickiewicz (Pan Tadeusz), Juliusz Słowacki i Zygmunt Krasiński i pisaca proze kao Henryk Sienkiewicz. Ova bliska veza između poljskog romantizma i poljske historije postaje jedna od kvaliteta koje definiraju književnost u razdoblju romantizma u Poljskoj, što ga čini različitim u odnosu na druge države. Druge zemlje, naime, neće patiti od gubitka nacionalne državnosti kao što je to bio slučaj s Poljskom.[54]

Italija

[uredi | uredi kod]
Crtež koji tumači kontrast između neoklasičnog i romantičnog stila u arhitekturi i pejzažnoj umjetnosti (u tekstu je definiran kao "grčki i "gotički" stil), 1816.

Romantizam u italijanskoj književnosti bio je minorni pokret, ali ipak značajan. On službeno počinje 1816. nakon što je Germaine de Staël napisala članak u časopisu Biblioteca italiana s naslovom Sulla maniera e l'utilità delle traduzioni, čime poziva italijanku javnost da odbaci neoklasicizam i da započinje proučavanje novih autora iz drugih zemalja. Prije tog trenutka, Ugo Foscolo je već objavio pjesme u kojima se naslućuju romantične teme. Najznačajniji pisci romantizma u Italiji su Ludovico di Breme, Pietro Borsieri i Giovanni Berchet. Poznatiji autori kao Alessandro Manzoni i Giacomo Leopardi bili su pod utjecajem prosvjetiteljstva s primjesama romantizma i klasicizma.[55]

Španija

[uredi | uredi kod]

Romantizam se u Španiji razvio u poznati književni pokret s velikim brojem pjesnika i dramskih pisaca. Najpoznatiji španski pjesnik tog doba bio je José de Espronceda. Nakon njega slijedili su drugi pjesnici kao Gustavo Adolfo Bécquer, Mariano José de Larra i dramski pisac José Zorrilla, autor djela Don Juan Tenorio.Prije njih valja spomenuti preromantičare Joséa Cadalsa i Manuela Joséa Quintane.[56] Gluma Antonia Garcíe Gutiérreza bila je adaptirana za produkciju opere Il trovatore ("Trubadur"). U Kataloniji i Galiciji došlo je do naglog porasta broja pisaca na lokalnim jezicima, kao npr. Jacint Verdaguer i u Galiciji Rosalía de Castro, dvije osnovne figure nacionalnog buđenja i pokreta Renaixença i Rexurdimento.[57]

Portugal

[uredi | uredi kod]

Moderna portugalska poezija dodatno se razvila radom romantičarskog pisca Almeide Garretta, vrlo plodnog pisca koji je pridonio oblikovanju žanra svojim remek djelom Folhas Caídas (1853). Ovaj istinski osobni stil kasnog romantizma zadržati će se do početka 20. vijeka, osobito kroz djela Alexandrea Herculanoa, Cesária Verdea i Antónia Nobrea. Rana ekspresija portugalskog romantizma može se naći Hveć kod Manuela Marie Barbose du Bocagea, pogotovo u njegovim sonetima iz kraja 18. vijeka.

Južna Amerika

[uredi | uredi kod]

Na južnoamerički romantizam najviše je utjecao Esteban Echeverría, čije je najplodnije razdoblje bilo 1830-ih i 1840-ih. Njegova djela obilježena su mržnjom prema argentinskom diktatoru Juanu Manuelu de Rosasu i prepuna tema krvi i užasa. Echeverría je u opisu nasilja Rosasove diktature koristio metaforu klaonice.

Brazilski romantizam dijeli se na tri različita perioda. Prvi period uglavnom se fokusirao na izgradnju osjećaja nacionalnog jedinstva, te je koristio ideal herojskog Indijanca. Neki primjeri ovog razdoblja su "Iracema" i "O Guarani" Joséa de Alencara, i zbirka pjesama "Pjesme prognanstva" (Canção do Exílio) Gonçalvesa Diasa. Drugo se razdoblje ponekad naziva ultraromantizam i karakterizira ga jak utjecaj evropskih tema i tradicija, kao što su melankolija, tuga i očajanje za neuzvraćenom ljubavlju. Goethe i Lord Byron često se citiraju u tim djelima. Treće razdoblje karakterizira socijalno pjesništvo, pogotovo abolicionistički pokret, a najznačajniji predstavnik ovog razdoblja je Castro Alves.[58]

Sjeverna Amerika

[uredi | uredi kod]
Thomas Cole, Prokletstvo carstva: divljaštvo (1 od 5), 1836.

Romantično pjesništvo u Sjedinjenim Američkim Državama započinje objavljivanjem pjesama "To a Waterfowl" američkog pjesnika Williama Cullena Bryanta. Preteča američke romantične gotičke literature bili su Washington Irving s kratkim pričama "Legenda o sanjivoj dolini" (The Legend of Sleepy Hollow) iz 1820. i Rip Van Winkle iz 1819. Godine 1823. James Fenimore Cooper objavljuje zbirku od pet priča "Priče o kožnoj čarapi" (Leatherstocking Tales) dajući naglasak na herojsku jednostavnost i žive opise pejzaža mitiziranog američkog zapada kojeg obitavaju "plemeniti divljaci", slični Rousseauovoj filozofskoj teoriji, personaliziranoj u Uncasu, liku iz historijskog romana "Posljednji Mohikanac" (The Last of the Mohicans). Mračna poezija Edgara Allana Poea karakterizirana pisanjem balada imala je veći utjecaj u Francuskoj nego u domovini. Američki romantični roman doseže vrhunac 1850. objavljivanjem romana "Grimizno slovo" (The Scarlet Letter) Nathaniela Hawthornea. Kod kasnijih transcendentalističkih pisaca kao Henryja Davida Thoreaua i Ralpha Walda Emersona još se uvijek nazire utjecaj romantizma, kao i u romantičnom realizmu Walta Whitmana. Poezija Emily Dickinson, koju gotovo nitko nije čitao za njenog života i Melvilleov roman Moby-Dick mogli bi se uzeti kao sažetak američke romantične književnosti. Početkom 1880-ih, međutim, psihološki i socialni realizam počinje istiskivati romantizam kao stil pisanja romana.

Utjecaj evropskog romantizma na američke pisce

[uredi | uredi kod]

Evropski pokret romantizma počinje vršiti utjecaj u Amerikama u ranom 19. vijeku. Američki romantizam bio je višeznačan i individualistički kao i onaj evropski. Isto kao i evropski romantičari i oni američki su pokazali visoku razinu moralnog entuzijazma, odanost individualizmu, naglasak na intuitivnoj percepciji i pretpostavku da je priroda inherentno dobra, a društvo ispunjeno pokvarenošću.[59]

Romantizam postaje popularan u američkoj politici, filozofiji i umjetnosti. Pokret se poziva na američki revolucionarni duh, kao i nastojanje ka oslobođenju od stroge religijske tradicije ranih naseobina. Romantičari su odbacivali i racionalizam i religijsko učenje. The Romantics rejected rationalism and religious intellect. Zalagali su se za otpor kalvinizmu, koji podrazumjeva vjerovanje da je sudbina svakog pojedinca već predodređena. Pokret romantizma bio je začetnik transcendentalizmu New Englanda, koji je opisivao manje restriktivni odnos između Boga i Svemira. Ova nova filozofija prikazuje individuu u osobnijem, intimnijem odnosu s Bogom. I transcendentalizam i romantizam Americi promicali su slične ideje, oba pokreta su davala prednost osjećajima ispred razuma, ličnu slobodu izražavanja nasuprot ograničenjima tradicije i običaja. To je često podrazumijevalo ushićeni odnos s prirodom. Orabrivalo se i odbacivanje grubog, krutog kalvinizma s obećanjem novog procvata američke kulture.[59][60]

Američki romantizam prigrlio je individualizam i odbacivao je ograničenja, kako neoklasicizma tako i religijske tradicije. Romantični pokret u Americi stvorio je novi književni žanr koji i danas ima utjecaj na američke pisce. Romani, kratke priče, i pjesme zamijenili su propovijedi i spise davnih vremena. Književnost romantizma bila je osobna, intenzivna i opisivala je emocije više od bilo kojeg djela neoklasične književnosti. Američka obuzetost slobodom postaje veliki izvor motivacije za romantične pisce i mnogi su bili oduševljeni slobodnim izražavanjem emocija bez velikog straha od ismijavanja i polemika. Davali su također veliki naglasak na psihološku karakterizaciju likova, a glavni lik najčešće pokazuje krajnju osjećajnost i uzbuđenost.[61]

Djela romantizma razlikuju se od prethodnih djela zato jer se obraćaju široj publici, djelomično i zbog šire distribucije knjiga i njihove manje cijene.[26] Razdoblje romantizma je karakteristično po povećanom broju žena spisateljica i po značajnom povećanju ženske čitateljske publike.

Romantizam u likovnoj umjetnosti

[uredi | uredi kod]
Vidi takođe: Slikarstvo romantizma
Bard, ulje na platnu velškog slikara Thomasa Jonesa iz 1774., karakteristična kombinacija romantizma i nacionalizma.

Romantizam u vizualnim umjetnostima najprije se manifestirao u slikanju pejzaža, kada su u ranim 1760-ima britanski umjetnici započeli sa slikanjem divljine i oluja, kao i gotičke arhitekture. Caspar David Friedrich i William Turner rođeni su s godinom dana razlike 1774. i 1775. i doveli su njemačko i englesko slikarstvo pejzaža do svog ekstrema upravo u razdoblju romantizma, iako su se obojica obrazovali kada su prvi oblici romantizma već bili prisutni u likovnoj umjetnosti. John Constable, rođen 1776., bio je bliže engleskoj tradiciji slikanja pejzaža,ali njegove slike velikog formata, tzv. "šestostopaši" inzistirale su na herojskom statusu djea zavičaja u kojem je odrastao, što je bioizazov hijerarhiji kategorija koja je degradirala pejzažno slikarstvo na niži status. Turner je također slikao vrlo velike pejzaže, prije svega morske, kao i pejzaže sa sitnim figurama pretvarajući tako djelo u historijsko slikarstvo u maniri Claudea Lorraina, slično kasnobaroknom umjetniku Salvadoru Rosi čiji su pejzaži sadržavali elemente koje su romantičari često koristili i ponavljali. Friedrich je pak mnogo koristio usamljene pojedinačne figure ili oblike kao npr. križeve postavljene unutar ogromnog pejzaža, "pretvarajući ih tako u sliku prolaznosti ljudskog života i predosjećanje smrti".[62]

Drugi su umjetnici u svojim djelima izražavali osjećaje koji su se priklanjali mistici, mnogi od njih su tako napuštali klasično crtanje i proporcije. Među takve spadaju William Blake i Samuel Palmer, drugi pripadnici romantičarskog umjetničkog pokreta Ancients u Engleskoj i Philipp Otto Runge u Njemačkoj. Kao i Friedrich, nitko od ovih umjetnika nije imao značajniji utjecaj na slikarstvo 19. vijeka nakon njihove smrti. Tek je u 20. vijeku došlo do njihovog ponovnog otkrića, iako je Blake bio otprije poznat kao pjesnik. Vodeći norveški slikar tog doba Johan Christian Dahl bio je pod jakim utjecajem Caspara Friedricha. Drugi romantičarski umjetnički pokret tzv. nazarenci smješten je u Rimu, a činili su ga njemački i austrijski slikari. Ovaj je pokret bio aktivan od 1810. i krenuo je drugačijim putem, dajući naglasak na medievalizaciji historijskog slikarstva s religioznim i nacionalističkim temama.[63]

Anne-Louis Girodet de Roussy-Trioson, Ossian prima duhove francuskih heroja, 1800. – 1802.

Romantizam se u francuskoj umjetnosti pojavio sa zakašnjenjem zbog jakog utjecaja neoklasicizma na akademskoj razini, ali u napoleonskom periodu postaje sve više popularan, u početku u obliku historijskog slikarstva podređenog propagandi novog režima. Među najranijim primjerima režimskog romantičnog slikarstva je Girodetovo djelo Ossian prima duhove francuskih heroja, za Napaleonov dvorac Château de Malmaison. Girodetov stari učitelj Jacques-Louis David bio je zbunjen i razočaran smjerom svog učenika, te je izjavio: "Ili je Girodet lud, ili ja ne znam ništa o likovnoj umjetnosti".[64] Nova generacija francuske škole,[65] razvija vlastiti romantični stil, koji se uglavnom koncentrira na historijsko slikarstvo s političkom porukom. Théodore Géricault (1791. – 1824.) postigao je svoj prvi uspjeh sa slikom Chasseur u jurišu, herojskoj vojnoj figuri inspiriranoj Rubensom, na Pariškom Salonu 1812., ali njegovo slijedeće bitno djelo, Splav Meduze iz 1821., postaje najveće dostignuće romantičnog historijskog slikarstva, sa u ono vrijeme snažnu antivladinom porukom.

Eugène Delacroix (1798. – 1863.) postiže svoj prvi uspjeh na Salonu s djelima Danteov čamac (1822.), Pokolj na Hiosu (1824.) i Sardanapalova smrt (1827.). Druga od gore navedenih slika iz Grčkog rata za nezavisnost, završena je iste godine Byronove smrti u istom ratu, a posljednja je inspirirana jednom od scena iz Byronovog djela. Uz Shakespearea, Byron je bio inspiracija mnogih Delacroixovih djela. On je također dugo boravio u Sjevernoj Africi i naslikao mnoge scene arapskih ratnika jahača. Njegova slika Sloboda vodi narod (1830.) je zajedno s Meduzom, jedna od najpoznatijih djela francuskog slikarstva romantizma. Termin "historijsko slikarstvo" koristi se još od italijanske renesanse općenito za slikanje velike skupine figura, u romantizmu uistinu postaje slikarstvo historijskih scena, koje postaju dominantne u odnosu na one religijske i one s temom klasične mitologije.[66]

Galski konjanik francuskog kipara Antoinea-Augustina Préaulta, Pont d'Iéna, Pariz

Francisco Goya je definiran kao "posljednji veliki slikar u čijoj su umjetnosti misao i promatranje uravnoteženi i kombinirani u oblikovanju besprijekornog jedinstva".[67] Međutim, do koje se mjere Goya može definirati romantičarem je složeno pitanje. U Španiji je naime još uvijek trajala borba za uvođenje vrijednosti prosvjetiteljstva, a Goya je bio jedan od njegovih pobornika. Demonska i antiracionalna čudovišta proizašla iz njegove mašte samo su površno nalik na one iz gotičkih fantazija u Sjevernoj Evropi, a on je u mnogo čemu ostao privržen klasicizmu i realizmu svog obrazovanja, te je s veseljem prigrlio realizam kraja 19. vijeka.[68] On je, međutim, više od bilo kojeg drugog slikara svog doba, bio primjer romantičnih vrijednosti prikazivanja umjetnikovih osjećaja i osobnog svijeta imaginacije.[69] S ostalim romantičnim slikarima dijelio je također i slobodnije rukovanje kistom, s naglaskom na neravninama stvorenima potezom kista i na impastu, što se u neoklasicizmu izbjegavalo u korist skromnijeg nanošenja boje.

Kiparstvo je u velikoj mjeri pružalo otpor utjecaju romantizma, djelomično iz tehničkih razloga, pošto se najcjenjeniji materijal tog doba, mramor, nije dao oblikovati u teatralne i otvorene geste. Vodeći evropski kipari tog doba, Antonio Canova i Bertel Thorvaldsen, radili su u Rimu i bili su uvjereni neoklasičari, nimalo voljni unijeti elemente srednjovjekovnog kiparstva, što bi mogao biti jedan od mogućih početaka romantične skulpture. Romantično kiparstvo razvilo se uglavnom u Francuskoj, dok je s izuzetkom nekolicine kipara primjerice Rudolfa Maisona bilo gotovo nepostojeće u Njemačkoj.[70] Najpoznatiji kipar tog pokreta u Francuskoj bio je François Rude, najviše poznat kao neformalni predvodnik grupe kipara iz 1830-ih smještene u blizini Slavoluka pobjede u Parizu, Davida d'Angersa i Augustea Préaulta. Préaultov brončani reljef Klanje (fr.: La Tuerie), koji prikazuje strahote ratova s naglašenom strašću, izazvao je takav skandal na Pariškom Salonu 1834. da je sam Préault bio otjeran iz ove godišnje izložbe sa zabranom izlaganja od čak dvadeset godina.[71] Najznačajniji romantični kipar u Italiji bio je Lorenzo Bartolini.[72]

U Francuskoj se historijsko slikarstvo idealizirane srednjovjekovne i renesansne tematike naziva stilom Troubadour, pojam koji nema ekvivalenata u drugim državama, premda su se isti trendovi i tamo zbivali. Delacroix, Ingres i Richard Parkes Bonington svi su slikali u tom stilu, kao i manje poznati Pierre-Henri Révoil (1776. – 1842.) i Fleury-François Richard (1777. – 1852). Njihove su slike često malog formata, prikazuju intimne privatne ili anegdotske ili vrlo dramatične trenutke. Životi velikih umjetnika, kao primjerice Rafaella zabilježeni su s istim značajem kao životi vladara, a često su prikazivani i fikcijske figure. Fleury-Richardov Valentina od Milana jadikuje za muževom smrću, prikazana je na Pariškom Salonu što označava početak tog stila, koji je trajao do sredine 19. vijeka, nakon čega je zamro pojavom akademskog historijskog slikarstva umjetnika kao Paul Delaroche.[73]

Francesco Hayez, Žedni križari u blizini Jeruzalema

Još jedan karakterističan trend romantizma bio je prikaz vrlo velikih apokaliptičnih historijskih scena, gdje se kombiniraju ekstremni prirodni fenomeni ili Božji bijes s ljudskom katastrofom u pokušaju da se nadmaši Splav Meduze. Danas se često vuče analogija takvih likovnih djela s modernim prikazom katastrofe u holivudskim filmovima. Vodeći engleski slikar ovog stila bio je John Martin. U njegovim su slikama ljudske figure prikazivane u vrlo malom formatu kako bi se istaknula njihova beznačajnost i nemoć u odnosu na potrese i oluje, u pokušaju spašavanja od biblijskih nesreća ili događaja u posljednjim danima. Druga djela, uključujući i Delacroixovu Sardanapalovu smrt prikazuju veće figure, inspirirana ranijim djelima, pogotovo Poussina i Rubensa, ali s naglašenom emocionalnošću i specijalnim efektima.

Mnogi drugi slikari u ostalim dijelovima Evrope prihvaćaju romantični stil: U Rusiji Orest Kiprenski, Vasilij Tropinin i Ivan Ajvazovski koji se specijalizirao za prikaz morskih scena, te u Norveškoj Hans Gude sa svojim poznatim prikazima fjordova. Vodeći umjetnik romantizma u Italiji bio je Francesco Hayez (1791. – 1882.) koji je djelovao sredinom 19. vijeka u Milanu. Njegova duga, plodna i vrlo uspješna karijera započela je u znaku neoklasicizma, potom je slijedilo dugo romantično razdoblje i na poslijetku završava kao sentimentalni slikar mladih djevojaka. Za njegovog romantičnog perioda stvorio je mnoge historijske prikaze u "trubadurskom" stilu, ali u vrlo velikom formatu, pod značajnim utjecajem Tiepola i drugih kasnobaroknih italijanskih majstora.

Književni romantizam u SAD-u imao je ekvivalent u vizualnim umjetnostima, najviše u isticanju neukroćene američke prirode u pejzažima umjetničke škole Hudson River. Slikari kao Thomas Cole, Albert Bierstadt, Frederic Edwin Church i drugi često su prikazivali romantične teme u svojim djelima. Ponekad su slikali i drevne ruševine Starog svijeta, kao primjerice Churchevo djelo Izlazak Sunca u Siriji. Ova su djela bila izraz gotskih osjećaja smrti i propadanja. Nastojali su također prikazati ideal romantizma o moćnoj prirodi koja će nadživjeti prolazne čovjekove tvorevine. Najčešće su nastojali raditi na način da se razlikuju od svojih evropskih kolega tako što su oslikavali isključivo američke scene i pejzaže. Ovu ideju o američkom identitetu u svijetu umjetnosti nalazimo u pjesmi W. C. Bryanta, "Coleu, pjesniku, na polasku u Evropu" (eng.: To Cole, the Painter, Departing for Europe), u kojoj Bryant potiče Colea da upamti snažne scene koje se mogu vidjeti samo u Americi.

Neki su američki slikari promicali književnu ideju o “plemenitom divljaku” (kao npr. slika Alberta Bierstada The Rocky Mountains, Lander's Peak) idealiziranim prikazivanjem života Sjevernoameričkih Indijanaca u harmoniji s prirodom. Djela Thomasa Colea teže ka alegoriji, vrlo otvoreno u seriji slika Put života (en.: The Voyage of Life) naslikanih u ranim 1840-ima, koje prikazuju etape života usred strašne i ogromne prirode.

Romantizam u muzici

[uredi | uredi kod]
Vidi takođe: Muzika romantizma
Ludwig van Beethoven, ulje na platnu Josepha Karla Stielera, 1820.

Romantizam u muzici je uglavnom njemački fenomen, toliko da ga jedno ugledno referentno djelo definira u pojmovima "uloge muzike u estetici njemačkog romantizma".[74] Druga francuska enciklopedija tvrdi da se njemački temperament općenito "može opisati kao dubok utjecaj romantizma na njemačke muzičare" i da jedini je istinski predstavnik romantizma u francuskoj muzici Hector Berlioz, dok je u Italiji jedino veliko ime romantizma Giuseppe Verdi, "neka vrsta opernog [Victora] Hugoa, obdarenog istinskim genijem za dramatične efekte". U svakom slučaju, velika popularnost njemačke romantične muzike pokrenula je, "što zbog imitacije, što iz reakcije", često nacionalistički inspiriranu modu među poljskim, češkim, mađarskim, ruskim i skandinavskim muzičarima, uspješnu više "iz nemuzičkih svojstava nego zbog istinske umjetničke vrijednosti samih djela".[75]

Jean Auguste Dominique Ingres, Portret Niccolòa Paganinija, 1819.

Premda pojam "romantizam" kad se odnosi na muziku podrazumjeva period od 1800-ih do 1850-ih, drugdje do 1900-ih, suvremeno korištenje "romantičnog" na muziku ne podudara se s izvornim značenjem. Jedno od najranijih korištenja ovog pojma u muzici nalazimo 1789. u djelu Mémoires Andréa Grétrya.[76] Ovo je korištenje pojma od posebnog interesa jer je to francuski pisani izvor o pojavi u kojoj su dominirali Nijemci, ali i zato što eksplicitno priznaje utjecaj Jeana-Jacquesa Rousseaua (on sam je između ostalog bio kompozitor) i time uspostavlja vezu s jednom od najutjecajnijih ličnosti na pokret romantizma općenito.[77] In 1810 Ernst Hoffmann je imenovao Mozarta, Haydna i Beethovena "trojicom majstora instrumentalne skladbe" koji "udišu jedan i isti romantični duh". On opravdava ovaj nazor na temelju dubine ekspresije ovih kompozitora i njihove markantne individualnosti. Prema Hoffmanovom mišljenju, u Haydnovoj muzici, prevladava "dječačko, spokojno raspoloženje", dok nas Mozart (npr. u Simfoniji br. 39) "vodi u dubinu duhovnog svijeta", s elementima straha, ljubavi i tuge, "s predosjećajem beskonačnog… u vječnom plesu sfera". Beethovenova muzika, s druge strane, zrači osjećajem "čudovišnog i nemjerljivog",s boli beskrajne čežnje koja "gori u ašim prsima u potpuno koherentnom suglasju svih strasti".[78] Ovo uzdizanje u vrednovanju čistih emocija rezultirala je uzdizanju muzike iz podređene pozicije u odnosu na pisanu i vizualnu umjetnost u kojoj se nalazila u prosvjetiteljstvu. Pošto se muzika smatrala slobodnom od ograničenja razuma, likova, i bilo kojeg drugog određenog koncepta, mnogi su je autori, kao Wackenroder i Tieck kasnije i Schelling i Wagner, smatrali nadmoćnom u odnosu na druge umjetnosti, onu koja najbolje može izraziti tajne svemira, evocirati svijet duha, beskonačnost i apsolut.[79]

Kronološko podudaranje muzičkog i književnog romantizma trajalo je do sredine 19. vijeka, sve dok Richard Wagner nije ocrnio muziku Meyerbeera i Berlioza kao "neoromantičnu": "Opera, na koju ćemo se sada vratiti, progutala je također i Berliozov neoromantizam kao punašnu ukusnu kamenicu, čija joj je probava dala novi svježi i bogat izgled".[80]

Tek je krajem 19. vijeka novonastala naučna disciplina Musikwissenschaft (muzikologija), predložila razlikovanje između klasičnog perioda u muzici i onog romantičnog. Ključna figura ovog trenda bio je Guido Adler, koji je smatrao Beethovena i Franza Schuberta ao tranzicijske, ali esncijalno klasične kompozitore, dok je romantizam dosegao potpunu zrelost tek s postbetovenovskom generacijom kompozitora kao što su Frédéric Chopin, Robert Schumann, Berlioz, i Franz Liszt. Iz Adlerovog viđenja, vidljivih u knjigama kao Der Stil in der Musik (1911.), kompozitori Nove njemačke škole i razni nacionalistički kompozitori kasnog 19. vijeka nisu bili romantičari već "moderni" ili "realisti" (po analogiji iz područja slikarstva i književnosti) i takva podjela ostaje dominantna kroz prve dekade 20. vijeka.[77]

U drugoj četvrtini 20. vijeka, svijest da je početkom 1900-ih došlo do radikalnih promjena u muzičkoj sintaksi izazvala je novi preokret u historijskom gledištu, stoga se prijelaz u novo stoljeće gleda kao razdoblje odlučujućeg prekida s muzičkom prošlošću. To je pak dovelo historičare muzike kao Alfreda Einsteina[81] da produži "romantičnu eru" u muzici kroz cijeli 19. vijek i prvu dekadu 20. vijeka. Ta je ideja ostala u nekim standardnim referentnim djelima kao The Oxford Companion to Music[82] i Groutova History of Western Music[83], ali je doživjela i kritike. Ugledni njemački muzikolog Friedrich Blume, glavni urednik prvog izdanja Die Musik in Geschichte und Gegenwart (1949. – 1986.), prihvatio je raniju poziciju da klasicizam i romantizam zajedno predstavljaju jedinstveni period koji je počeo sredinom 18. vijeka, ali istovremeno tvrdi da se taj period nastavio u 20. vijek, uključujući njegov razvoj između dva svjetska rata u obliku ekspresionizma i neoklasicizma.[84] Ovo je stajalište prisutno i u nekim istaknutim suvremenim referentnim djelima kao što je New Grove Dictionary of Music and Musicians[77] i novo izdanje Musik in Geschichte und Gegenwart.[85]

Prema suvremenoj muzičkoj kulturi, romantični muzičar slijedio je senzibilitet publike srednje klase umjesto dvorskog patrona, kao što je bio slučaj s ranijim muzičarima i kompozitorima. Javnu ličnost tog doba karakterizirala je nova generacija virtuoza koja je postala poznata po svojim solo nastupima, što je utjelovljeno u koncertnim turnejama Paganinija i Liszta. Dirigent počinje biti značajna figura, o je čijem umijeću ovisila interpretacija sve složenijih glazbenih djela.[86]

Romantizam izvan umjetnosti

[uredi | uredi kod]
Akseli Gallen-Kallela, "Kovanje Sampoa" (The Forging of the Sampo), 1893. Ovaj finski umjetnik tražio je inspiraciju u finskom "nacionalnom epu", Kalevali

Nauka

[uredi | uredi kod]

Pokret romantizma je utjecao na mnoge aspekte intelektualnog života, stoga su romantizam i nauka bile u jakoj vezi, posebno u periodu od 1800. do 1840. Na mnoge načnike su utjecale razne verzije djela Naturphilosophie Johanna Gottlieba Fichtea, kao i djela Schellinga, Hegela i drugih. Bez da napuštaju empirizam, nastojali su svojim radom otkriti ono što su oni doživljavali kao jedinstvenu i organsku prirodu. Engleski naučnik Sir Humphry Davy, istaknuti romantični mislilac, tvrdio je da razumijevanje prirode zahtjeva “stav divljenja, ljubavi i obožavanja, […] osobni doživljaj.”[87] Vjerovao je da je znanje dostupno samo onima koji iskreno cijene i poštuju prirodu. Samorazumijevanje je važan aspekt romantizma. Ono ima manje veze s čovjekovom sposobnošću razumijevanja prirode (kroz čisti razum) i stoga kontroliranja iste, a više veze s emotivnom privlačnošću povezivanja s prirodom i njenog razumijevanja kroz harmoničnu koegzistenciju.[88]

Historiografija

[uredi | uredi kod]

Romantizam je vrlo jako, neki će reći i štetno djelovao na pisanje historije.[89] Thomas Carlyle bio je vrlo utjecajan engleski esejist koji je kasnije postao historičar. Osmislio je i objasnio pojam "obožavanja heroja",[90] izdašno je i nekritički hvalio jake vođe kao Olivera Cromwella, Fridrika Velikog i Napoleona. Romantični nacionalizam imao je u velikoj mjeri negativne efekte na pisanje historije 19. vijeka, pošto je svaka nacija imala tendenciju stvaranja vlastite verzije historije, a kritički stav, često i cinizam, ranijih historičara većinom je zamijenjen tendencijom stvaranja romantičnih priča s jasno određenim herojima i zlikovcima.[91] Nacionalistička ideologija ovog perioda davala je veliki naglasak na rasnoj koherenciji, drevnosti vlastitog naroda i imala je tendenciju veoma precijeniti kontinuitet između prošlih razdoblja i današnjice stvarajući tako nacionalne mitove. Historičari 20. vijeka uložili su velike napore u suzbijanju tih romantičnih historijskih mitova stvorenih u 19. vijeku.

Teologija

[uredi | uredi kod]

U pokušaju da odijele i zaštite teologiju od naučnog redukcionizma, njemački postprosvjetiteljski teolozi 19. vijeka vođeni Friedrichom Schleiermacherom i Albrechtom Ritschlom krenuli su drugim smjerom. Primijenili su romantični pristup ukorjenjivanja religije u unutarnji svijet ljudskog duha, tako da čovječja osjećajnost i osjetljivost prema duhovnim pitanjima sadrži religiju.[92]

Romantizam i nacionalizam

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Romantični nacionalizam
Egide Charles Gustave Wappers, Epizoda iz Belgijske Revolucije 1830., Musée d'Art Ancien, Brussels, 1834., romantični prikaz zbivanja belgijskog slikara.
Hans Gude, Fra Hardanger, 1847. Primjer norveškog romantičnog nacionalizma.

Jedna od ključnih ideja i najtrajnije naslijeđe romantizma je ideja nacionalizma, koja je postala središnja tema romantične umjetnosti i političke filozofije tog doba. Od samih početaka ovog pokreta, fokusiranog na razvoj nacionalnih jezika i folklora i davanja značenja lokalnim običajima i tradicija, do pokreta koji će nanovo iscrtati mapu Evrope i dovesti do poziva na samoopredjeljenje nacija, nacionalizam je bio jedan od ključnih medija romantizma, njegove uloge, izražaja i misli. Jedna od najvažnijih funkcija pozivanja na srednji vijek u to doba bila je ona nacionalistička, a popularna i epska poezija bili su njeni instrumenti. To je vidljivo u Njemačkoj i Irskoj, gdje se oživljavao fundamentalni germanski i keltski supstrat prisutan prije romanizacije i latinizacije, kao i u Kataloniji koja je oživljavala katalonstvo prije hispanizacije katoličkih svećenika u 15. vijeku, kad je aragonska kruna spojena s kastiljskim plemstvom.

Rani romantični nacionalizam bio je snažno inspiriran Rousseauom, te idejama von Herdera i njegovom tvrdnjom iz 1784. da geografija formira gospodarstvo ljudi i oblikuje njihove običaje i društvo.

Prirod nacionalizma se, međutim, dramatično mijenja nakon Francuske revolucije s Napoleonovim dolaskom na vlast i reakcijama drugih nacija. Napoleonov nacionalizam i republikanstvo, djelovali su u početku kao inspiracija pokretima u drugim nacijama: samoopredjeljenje i svijest o nacionalnom jedinstvu bile su navedene kao dva razloga zašto je Francuska sposobna pobijediti druge zemlje na bojnom polju. Ali nakon što je Francuska Prva Republika postala Prvo Francusko Carstvo, Napoleon više nije inspiracija za nacionalizam, već nacionalizam postaje instrument borbe protiv njega. U Prusiji je razvoj duhovne obnove kao sredstva za borbu protiv Napoleona, zagovarao između ostalih i Johann Gottlieb Fichte, učenik Immanuela Kanta. Riječ Volkstum, ili nacionalnost, stvorena je na njemačkom jeziku kao dio otpora protiv tada osvajačkog cara. Fichte je izrazio jedinstvo jezika i nacije u svom obraćanju "njemačkoj naciji" 1806.:

Oni koji govore isti jezik združeni su jedni s drugim višestrukošću nevidljivih veza po samoj naravi, puno prije nego što ljudska umjetnost počinje; oni razumiju jedan drugog i imaju moć nastavljanja da se sve jasnije i jasnije sami razumiju; oni pripadaju zajedno i po naravi su jedno i čine neodvojivu cjelinu.... Tek kada se svaki narod, prepušten sebi, razvije i formira u skladu sa svojom osobitom kvalitetom i tek kada se u svakom narodu svaki pojedinac razvije u skladu s tom općom kvalitetom te u skladu sa svojom osobitom kvalitetom - tada i samo tada pojavit će se manifestacija božanstvenosti u svojem istinskom ogledalu kao što bi trebala biti.[93]

Ovaj nacinalistički nazor inspirirao je mnoge autore kao npr. braću Grimm na prikupljanje narodnih priča, na oživljavanje starih epova kao nacionalnih i izmišljanje novih epova predstavljajući ih kao stare, kao primjerice Kalevale sastavljene od starih finskih priča i folklora ili Ossiana čije je predstavljen antičko porijeklo potpuno izmišljeno. Ideja da su bajke, osim ako su kontaminirane vanjskim književnim izvorima, ostale očuvane u izvornom obliku tisuće godina nije bila tipična samo za romantične nacionaliste, ali se odlično uklapala u njihov stav da te priče izražavaju iskonsku prirodu ljudi. Braća Grimm su npr. odbacili mnoge priče koje su sakupili zbog njihove sličnosti s pričama Charlesa Perraulta, što je po njihovom mišljenju bio dokaz da nisu autentično njemačke.[94] Trnoružica je preživjela u njihovoj zbirci samo zato jer ih je priča o Brynhildr uvjerila da je figura uspavane princeze autentično njemačka.

Romantizam je igrao ključnu ulogu u nacionalnom buđenju mnogih srednjeevropskih naroda koji nisu imali svoje nacionalne države, isto kao i u Poljskoj, koja je izgubila nezavisnost nakon što je ruska vojska za vrijeme Nikole I ugušila Novembarski ustanak. Oživljavanje i reinterpretacija drevnih mitova, običaja i tradicija od strane romantičnih pjesnika i slikara poticala je razlikovanje vlastitih kultura od kultura dominantnih nacija i kristaliziranje mitografije romantičnog nacionalizma. Patriotizam, nacionalizam, revolucija i oružana borba za nezavisnost postale su također popularne teme u umjetnosti tog perioda.

Galerija

[uredi | uredi kod]
Počeci romantizma u 18. vijeku
Francusko romantično slikarstvo
Ostalo

Autori romantizma

[uredi | uredi kod]

Mislioci romantizma

[uredi | uredi kod]

Teoretičari

[uredi | uredi kod]

U 20. vijeku

[uredi | uredi kod]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Povezani pojmovi

[uredi | uredi kod]

Suprotni pojmovi

[uredi | uredi kod]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Povezani pokreti

[uredi | uredi kod]

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Encyclopædia Britannica. „''Romanticism''. pristupljeno 30. januara 2008., izvor: Encyclopædia Britannica Online”. Britannica.com. Pristupljeno 24. augusta 2010. 
  2. ↑ Casey, Christopher (30. oktobar 2008.). „"Grecian Grandeurs and the Rude Wasting of Old Time": Britain, the Elgin Marbles, and Post-Revolutionary Hellenism”. Foundations. Volume III, Number 1. Arhivirano iz originala na datum 2009-05-13. Pristupljeno 14. maja 2014. 
  3. ↑ David Levin, History as Romantic Art: Bancroft, Prescott, and Parkman (1967.)
  4. ↑ Gerald Lee Gutek, A history of the Western educational experience (1987.), poglavlje 12
  5. ↑ Ashton Nichols, "Roaring Alligators and Burning Tygers: Poetry and Science from William Bartram to Charles Darwin," Proceedings of the American Philosophical Society 2005. 149(3): str. 304. – 315.
  6. ↑ PERPINYA, Núria. Ruins, Nostalgia and Ugliness. Five Romantic perceptions of Middle Ages and a spoon of Game of Thrones and Avant-garde oddity. Berlin: Logos Verlag. 2014.
  7. ↑ "'osobita stvar,' nastavlja Bazarov, 'ovi smiješni stari romantičari! Dovedu svoj nervni sistem u stanje uzrujanosti i tada je, naravno, njihova ravnoteža rastrojena.'" (Ivan Turgenjev, Očevi i sinovi, poglavlje 4 [1862.])
  8. ↑ JSTOR 901360
    Please expand by handRomantizam
  9. ↑ Novotny, 96
  10. ↑ Iz uvoda 2. izdanja Lyrical Ballads citat Day, 2
  11. ↑ Day, 3
  12. ↑ Ruthven (2001) str.40. citat: "Ideologija romantizma je literarno autorstvo, koje shvaća literarno djelo kao autonomni objekt kojeg je stvorio individualac genije."
  13. ↑ Spearing (1987) citat: "Može nam se činiti začuđujućim, pošto živimo nakon što je romantizam transformirao stare ideje o književnosti, da se u srednjem vijeku autoritet cijenio više od originalnosti."
  14. ↑ Eco (1994.) str. 95. citat:

    Veći dio umjetnosti je bio i je repetitivan. Koncept apsolutne originalnosti je suvremen, rođen za vrijeme romantizma; klasična umjetnost je u velikoj mjeri serijska, a "moderna" avangarda (iz početka ovog vijeka) izazvala je ideju romantizma o "kreaciji iz ničega", tehnikama kolaža, brkovima na Mona Lisi, umjetnosti radi umjetnosti i tako dalje.
  15. ↑ Waterhouse (1926), throughout; Smith (1924); Millen, Jessica Romantic Creativity and the Ideal of Originality: A Contextual Analysis, in Cross-sections, The Bruce Hall Academic Journal – Volume VI, 2010 PDF; Forest Pyle, The Ideology of Imagination: Subject and Society in the Discourse of Romanticism (Stanford University Press, 1995) str.28.
  16. ↑ Day 3–4; quotation from M.H. Abrams, quoted in Day, 4
  17. ↑ Berlin, 92
  18. ↑ Ferber, 6–7
  19. ↑ 19,0 19,1 Ferber, 7
  20. ↑ Christiansen, 241
  21. ↑ Christiansen, 242.
  22. ↑ u svojem članku u Oxford Companion, citat Day, 1
  23. ↑ Day, 1–5
  24. ↑ Mellor, Anne; Matlak, Richard (1996.). British Literature 1780-1830. NY: Harcourt Brace & Co./Wadsworth. ISBN 978-1413022537. 
  25. ↑ Edward F. Kravitt, The Lied: Mirror of Late Romanticism (New Haven and London: Yale University Press, 1996): 47. ISBN 0-300-06365-2.
  26. ↑ 26,0 26,1 Reidhead et al., "Norton Anthology of English Literature,"The Romantic Period – Volume D" (W.W. Norton & Company Ltd.) 2006.
  27. ↑ Johnson (1991), str. 147, citat
  28. ↑ Day, 1–3; ultrakonzervativni romantičar bio je Joseph de Maistre, ali mnogi romantičari, npr. Wordsworth, kretali su se iz mladenačkog radikalizma prema konzervativnom nazoru starijih godinama. Samuel Palmer je jedini objavio tekst koji se protivio ukidanju tzv. Corn Laws.
  29. ↑ Berlin, str. 57.
  30. ↑ Nekoliko Berlinovih djela koja obrađuju ovu temu prikupljena su u referencirani rad.Vidi: Berlin, 34-47, 57-59, 183-206, 207-237.
  31. ↑ Berlin, 57-58
  32. ↑ Linda Simon The Sleep of Reason by Robert Hughes
  33. ↑ Three Critics of the Enlightenment: Vico, Hamann, Herder, Pimlico, 2000. ISBN 0-7126-6492-0 je jedna od mnogih Berlinovih publikacija o prosvjetiteljstvu i njegovi su neprijatelji puno učinili da populariziraju koncept protuprosvjetiteljstva koji se karakterizira, relativistički, anti-racionalistički, vitalistički i organski
  34. ↑ Darrin M. McMahon, "The Counter-Enlightenment and the Low-Life of Literature in Pre-Revolutionary France" Past and Present br. 159 (maj 1998:77–112) str. 79 bilješka 7.
  35. ↑ „Baudelaire's speech at the "Salon des curiosités Estethiques” (fr). Fr.wikisource.org. Pristupljeno 24. august 2010. 
  36. ↑ Sutherland, James (1958.) English Satire str.1. Postoji nekoliko iznimki, najpoznatiji od njih je Bayron, koji je koristio satiru u nekoliko svojih najvažnijih djela. Bloom, str. 18.
  37. ↑ John Keats. By Sidney Colvin, str. 106. Elibron Classics
  38. ↑ Thomas Chatterton, Grevel Lindop, 1972, Fyffield Books, str. 11.
  39. ↑ Zipes, Jack (1988.). The Brothers Grimm: From Enchanted Forests to the Modern World (1. izdanje izd.). Routledge. str. str. 7. – 8.. ISBN 0-415-90081-6. 
  40. ↑ Zipes, Jack (2000.). The Oxford Companion to Fairy Tales. Oxford University Press. str. str. 13.–14. i 218.–219.,. ISBN 978-0-19-860115-9. 
  41. ↑ Christiansen, 215.
  42. ↑ Christiansen, 192–196
  43. ↑ Christiansen, 197–200
  44. ↑ Christiansen, 213–220
  45. ↑ Christiansen, 188–189
  46. ↑ Bar je pokušao; Kean je glumio tragičnog Leara na vlastiti način. Publika to nije dobro prihvatila, i na žalost, vratio se na verziju }ahuma Tatea s komičnim završetkom, koji je bio standard od 1689. Vidi Stanley Wells, "Introduction" from King Lear Oxford University Press, 2000, str. 69.
  47. ↑ Coleridge, Samuel Taylor, Table Talk, 27 April 1823 in Coleridge, Samuel Taylor; Morley, Henry (1884). Table Talk of Samuel Taylor Coleridge and The Rime of the Ancient Mariner, Christobel, &c.. New York: Routledge. str. 38. 
  48. ↑ Christiansen, 202–203, 241–242
  49. ↑ Christiansen, 239–246, 240 quoted
  50. ↑ Christiansen, 244–246
  51. ↑ Christiansen, 130–138 on de Staël
  52. ↑ „Alexander Sergeevich Pushkin (1799.–1837.)”. University of Virginia Slavic Department. Arhivirano iz originala na datum 2019-04-01. Pristupljeno 1. august 2011. 
  53. ↑ Leon Dyczewski, Values in the Polish cultural tradition (2002) str. 183
  54. ↑ Christopher J. Murray, Encyclopedia of the romantic era, 1760–1850 (2004) svezak 2. str. 742.
  55. ↑ La nuova enciclopedia della letteratura. Milan: Garzanti. 1985.. str. str. 829.. 
  56. ↑ Philip W. Silver, Ruin and restitution: reinterpreting romanticism in Spain (1997.) str. 13.
  57. ↑ Gerald Brenan, The literature of the Spanish people: from Roman times to the present (1965.) str. 364.
  58. ↑ Roberto González Echevarría and Enrique Pupo-Walker, The Cambridge History of Latin American Literature: Brazilian Literature (1996) svezak 2 str. 367.
  59. ↑ 59,0 59,1 George L. McMichael and Frederick C. Crews, eds. Anthology of American Literature: Colonial through romantic (6th ed. 1997) p 613
  60. ↑ "Romanticism, American," in The Oxford Dictionary of American Art and Artists, Ann Lee Morgan (Oxford University Press, 2007.) online
  61. ↑ The relationship of the American poet Wallace Stevens to Romanticism is raised in the poem Another Weeping Woman and its commentary.
  62. ↑ Novotny, 96. – 101., 99. citat
  63. ↑ Novotny, 112–121
  64. ↑ Honour, 184. – 190., 187. citat
  65. ↑ Walter Friedlaender, From David to Delacroix, 1974, remains the best available account of the subject.
  66. ↑ Heilbrunn Timeline of Art History
  67. ↑ Novotny, 142
  68. ↑ Novotny, 133. – 142.
  69. ↑ Hughes, 279. – 280.
  70. ↑ McKay, James, The Dictionary of Sculptors in Bronze, Antique Collectors Club, London, 1995
  71. ↑ Novotny, 397., 379.–384.
  72. ↑ Dizionario di arte e letteratura. Bologna: Zanichelli. 2002.. str. 544.. 
  73. ↑ Noon, throughout, especially str. 124.-155.
  74. ↑ Boyer 1961, 585.
  75. ↑ Ferchault 1957.
  76. ↑ Grétre 1789.
  77. ↑ 77,0 77,1 77,2 Samson 2001.
  78. ↑ Hoffmann 1810, col. 632.
  79. ↑ Boyer 1961., str. 585. – 586.
  80. ↑ Wagner 1995., str. 77.
  81. ↑ Einstein 1947.
  82. ↑ Warrack 2002.
  83. ↑ Grout 1960., str. 492.
  84. ↑ Blume 1970.; Samson 2001.
  85. ↑ Wehnert 1998.
  86. ↑ Christiansen, 176–78.
  87. ↑ Cunningham, A., and Jardine, N., ed. Romanticism and the Sciences, str.15.
  88. ↑ Bossi, M., and Poggi, S., ed. Romanticism in Science: Science in Europe, 1790–1840, p.xiv; Cunningham, A., and Jardine, N., ed. Romanticism and the Sciences, str.2.
  89. ↑ E. Sreedharan (2004.). A Textbook of Historiography, 500 B.C. to A.D. 2000. Orient Blackswan. str. str. 128.–168.. 
  90. ↑ u svojim objavljenim predavanjima On Heroes, Hero-Worship, and The Heroic in History iz 1841,
  91. ↑ Ceri Crossley (2002.). French Historians and Romanticism: Thierry, Guizot, the Saint-Simonians, Quinet, Michelet. Routledge. ISBN 978-1-134-97668-3. 
  92. ↑ Philip Clayton and Zachary Simpson, eds. The Oxford Handbook of Religion and Science (2006) str. 161.
  93. ↑ Fichte, Johann (1806). „Address to the German Nation”. Fordham University. Arhivirano iz originala na datum 2014-08-14. Pristupljeno October 1, 2013. 
  94. ↑ Maria Tatar, The Hard Facts of the Grimms' Fairy Tales, p. 31 ISBN 0-691-06722-8

Reference

[uredi | uredi kod]
  • Adler, Guido. 1911. Der Stil in der Musik. Leipzig: Breitkopf & Härtel.
  • Adler, Guido. 1919. Methode der Musikgeschichte. Leipzig: Breitkopf & Härtel.
  • Adler, Guido. 1930. Handbuch der Musikgeschichte, second, thoroughly revised and greatly expanded edition. 2 vols. Berlin-Wilmersdorf: H. Keller. Reprinted, Tutzing: Schneider, 1961.
  • Berlin, Isaiah. 1990. The Crooked Timber of Humanity: Chapters in the History of Ideas, ed. Henry Hardy. London: John Murray. ISBN 0-7195-4789-X.
  • Bloom, Harold (ed.). 1986. George Gordon, Lord Byron. New York: Chelsea House Publishers.
  • Blume, Friedrich. 1970. Classic and Romantic Music, translated by M. D. Herter Norton from two essays first published in Die Musik in Geschichte und Gegenwart. New York: W. W. Norton.
  • Bowra, C. Maurice. 1949. The Romantic Imagination (in series, "Galaxy Book[s]"). New York: Oxford University Press.
  • Boyer, Jean-Paul. 1961. "Romantisme". Encyclopédie de la musique, edited by François Michel, with François Lesure and Vladimir Fédorov, 3:585–87. Paris: Fasquelle.
  • Christiansen, Rupert. 1988. Romantic Affinities: Portraits From an Age, 1780–1830. London: Bodley Head. ISBN 0370311175. Paperback reprint, London: Cardinal, 1989 ISBN 0-7474-0404-6. Paperback reprint, London: Vintage, 1994. ISBN 0099367114. Paperback reprin,t London: Pimlico, 2004. ISBN 1844134210.
  • Cunningham, Andrew, and Nicholas Jardine (eds.) (1990). Romanticism and the Sciences. Cambridge and New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-35602-4 (cloth); ISBN 0-521-35685-7 (pbk.). excerpt and text search; another excerpt-and-text-search source.
  • Day, Aidan. Romanticism, 1996, Routledge, ISBN 0-415-08378-8, ISBN 978-0-415-08378-2
  • Eco, Umberto. 1994. "Interpreting Serials", in his The Limits of Interpretation, pp. 83–100. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 0253208696. excerpt Arhivirano 2011-07-21 na Wayback Machine-u
  • Einstein, Alfred. 1947. Music in the Romantic Era. New York, N.Y.: W. W. Norton, Inc. ISBN 9780393097337
  • Ferber, Michael. 2010. Romanticism: A Very Short Introduction. Oxford and New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-956891-8.
  • Friedlaender, Walter, David to Delacroix, (Originally published in German; reprinted 1980) 1952.
  • Gregory, Elizabeth. 1997. Quotation and Modern American Poetry: Imaginary Gardens with Real Toads
  • Grétry, André-Ernest-Modeste. 1789. Mémoires, ou Essai sur la musique. 3 vols. Paris: Chez l’auteur, de L'Imprimerie de la république, 1789. Second, enlarged edition, Paris: Imprimerie de la république, pluviôse, 1797. Republished, 3 vols., Paris: Verdiere, 1812; Brussels: Whalen, 1829. Facsimile of the 1797 edition, Da Capo Press Music Reprint Series. New York: Da Capo Press, 1971. Facsimile reprint in 1 volume of the 1829 Brussels edition, Bibliotheca musica Bononiensis, Sezione III no. 43. Bologna: Forni Editore, 1978.
  • Grout, Donald Jay. 1960. A History of Western Music. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
  • Hoffmann, Ernst Theodor Amadeus. 1810. "Recension: Sinfonie pour 2 Violons, 2 Violes, Violoncelle e Contre-Violon, 2 Flûtes, petite Flûte, 2 Hautbois, 2 Clarinettes, 2 Bassons, Contrabasson, 2 Cors, 2 Trompettes, Timbales et 3 Trompes, composée et dediée etc. par Louis van Beethoven. à Leipsic, chez Breitkopf et Härtel, Oeuvre 67. No. 5. des Sinfonies. (Pr. 4 Rthlr. 12 Gr.)". Allgemeine musikalische Zeitung 12, no. 40 (4 July), cols. 630–42 [Der Beschluss folgt.]; 12, no. 41 (11 July), cols. 652–59.
  • Honour, Hugh, Neo-classicism, 1968, Pelican
  • Hughes, Robert. Goya. New York: Alfred A. Knopf, 2004. ISBN 0-394-58028-1
  • Joachimides, Christos M. and Rosenthal, Norman and Anfam, David and Adams, Brooks (1993) American art in the 20th century: painting and sculpture 1913–1993
  • Macfarlane, Robert. 2007. `Romantic' Originality, in Original copy: plagiarism and originality in nineteenth-century literature, March 2007, pp. 18–50(33)
  • Noon, Patrick (ed), Crossing the Channel, British and French Painting in the Age of Romanticism, 2003, Tate Publishing/Metropolitan Museum of Art
  • Novotny, Fritz, Painting and Sculpture in Europe, 1780–1880 (Pelican History of Art), Yale University Press, 2nd edn. 1971 ISBN 0-14-056120-X
  • Reidhead et al., Norton Anthology of English Literature, The Romantic Period – Volume D (W.W. Norton & Company Ltd.) 2006
  • Ruthven, Kenneth Knowles. 2001. Faking Literature. Cambridge and New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-66015-7 (cloth); ISBN 0-521-66965-0 (pbk).
  • Samson, Jim. 2001. "Romanticism". The New Grove Dictionary of Music and Musicians, second edition, edited by Stanley Sadie and John Tyrrell. London: Macmillan Publishers.
  • Smith, Logan Pearsall (1924) Four Words: Romantic, Originality, Creative, Genius. Oxford: Clarendon Press.
  • Spearing, A. C. 1987. Introduction section to Chaucer's The Franklin's Prologue and Tale
  • Steiner, George. 1998. After Babel, ch.6 Topologies of culture, 3rd revised edition.
  • Wagner, Richard. Opera and Drama, translated by William Ashton Ellis. Lincoln: University of Nebraska Press, 1995. Originally published as volume 2 of Richard Wagner's Prose Works (London: Kegan Paul, Trench, Trubner & Co., 1900), a translation from Gesammelte Schriften und Dichtungen (Leipzig, 1871–73, 1883).
  • Warrack, John. 2002. "Romanticism". The Oxford Companion to Music, edited by Alison Latham. Oxford and New York: Oxford University Press. ISBN 0-19-866212-2.
  • Waterhouse, Francis A. 1926. Romantic 'Originality' in The Sewanee Review, Vol. 34, No. 1 (Jan., 1926), pp. 40–49
  • Wehnert, Martin. 1998. "Romantik und romantisch". Die Musik in Geschichte und Gegenwart: allgemeine Enzyklopädie der Musik, begründet von Friedrich Blume, second revised edition. Sachteil 8: Quer–Swi, cols. 464–507. Basel, Kassel, London, Munich, and Prague: Bärenreiter; Stuttgart and Weimar: Metzler.

Dodatna literatura

[uredi | uredi kod]
  • Abrams, Meyer H. 1971. The Mirror and the Lamp. London: Oxford University Press. ISBN 0-19-501471-5.
  • Abrams, Meyer H. 1973. Natural Supernaturalism: Tradition and Revolution in Romantic Literature. New York: W.W. Norton.
  • Azurmendi, Joxe. 2008. Volksgeist. Donostia: Elkar. ISBN 978-84-9783-404-9.
  • Berlin, Isaiah. 1999. The Roots of Romanticism. London: Chatto and Windus. ISBN 0-691-08662-1.
  • Blanning, Tim. The Romantic Revolution: A History (2011) 272pp
  • Breckman, Warren, European Romanticism: A Brief History with Documents. New York: Bedford/St. Martin's, 2007. „European Romanticism: A Brief History with Documents”. Amazon.com. Pristupljeno 2010-08-24. 
  • Cavalletti, Carlo. 2000. Chopin and Romantic Music, translated by Anna Maria Salmeri Pherson. Hauppauge, NY: Barron's Educational Series. (Hardcover) ISBN 0-7641-5136-3; ISBN 978-0-7641-5136-1.
  • Chaudon, Francis. 1980. The Concise Encyclopedia of Romanticism. Secaucus, N.J.: Chartwell Books. ISBN 0-89009-707-0.
  • Ciofalo, John J. 2001. "The Ascent of Genius in the Court and Academy." The Self-Portraits of Francisco Goya. Cambridge University Press.
  • Cox, Jeffrey N. 2004. Poetry and Politics in the Cockney School: Keats, Shelley, Hunt and Their Circle. Cambridge University Press. ISBN 9780521604239
  • Dahlhaus, Carl. 1979. "Neo-Romanticism". 19th-Century Music 3, no. 2 (November): 97–105.
  • Dahlhaus, Carl. 1980. Between Romanticism and Modernism: Four Studies in the Music of the Later Nineteenth Century, translated by Mary Whittall in collaboration with Arnold Whittall; also with Friedrich Nietzsche, "On Music and Words", translated by Walter Arnold Kaufmann. California Studies in 19th Century Music 1. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-03679-4 (cloth); 0520067487 (pbk). Original German edition, as Zwischen Romantik und Moderne: vier Studien zur Musikgeschichte des späteren 19. Jahrhunderts. Munich: Musikverlag Katzbichler, 1974.
  • Dahlhaus, Carl. 1985. Realism in Nineteenth-Century Music, translated by Mary Whittall. Cambridge and New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-26115-5 (cloth); ISBN 0-521-27841-4 (pbk). Original German edition, as Musikalischer Realismus: zur Musikgeschichte des 19. Jahrhunderts. Munich: R. Piper, 1982. ISBN 3-492-00539-X.
  • Fabre, Côme, and Felix Krämer (eds.). 2013. L'ange du bizzare: Le romantisme noire de Goya a Max Ernst, à l'occasion de l'Exposition, Stadel Museum, Francfort, 26 septembre 2012 – 20 janvier 2013, Musée d'Orsay, Paris, 5 mars – 9 juin 2013. Ostfildern: Hatje Cantz. ISBN 9783775735902.
  • Fay, Elizabeth. 2002. Romantic Medievalism. History and the Romantic Literary Ideal. Houndsmills, Basingstoke: Palgrave.
  • Geck, Martin. 1998. "Realismus". Die Musik in Geschichte und Gegenwart: Allgemeine Enzyklopädie der Musik begründe von Friedrich Blume, second, revised edition, edited by Ludwig Finscher. Sachteil 8: Quer–Swi, cols. 91–99. Kassel, Basel, London, New York, Prague: Bärenreiter; Suttgart and Weimar: Metzler. ISBN 3-7618-1109-8 (Bärenreiter); ISBN 3-476-41008-0 (Metzler).
  • Gillespie, Gerald, Manfred Engel, and Bernard Dieterle (eds.). 2008. Romantic Prose Fiction (= A Comparative History of Literatures in European Languages, Bd. XXIII; ed. by the International Comparative Literature Association). Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins. ISBN 978-90-272-3456-8. [esp. pp. 263–295].
  • Gossman, Lionel. 2007. “Making of a Romantic Icon: The Religious Context of Friedrich Overbeck’s ‘Italia und Germania.’” Philadelphia: American Philosophical Society. ISBN 0-87169-975-3.
  • Grewe, Cordula. 2009. Painting the Sacred in the Age of German Romanticism. Burlington: Ashgate. „Painting the Sacred in the Age of Romanticism”. Amazon.com. Pristupljeno 2010-08-24. 
  • Holmes, Richard. 2009. The Age of Wonder: How the Romantic Generation Discovered the Beauty and Terror of Science. London: HarperPress. ISBN 9780007149520. New York: Pantheon Books. ISBN 9780375422225. Paperback reprint, New York: Vintage Books. ISBN 978-1-4000-3187-0
  • Honour, Hugh. 1979. Romanticism. New York: Harper and Row. ISBN 0064333361 (cloth); ISBN 0064300897 (pbk.).
  • Johnson, Lee. 1991. Eugène Delacroix (1798-1863) : paintings, drawings, and prints from North American collections, New York: The Metropolitan Museum of Art, ISBN 9780870996085.
  • Kravitt, Edward F. 1992. "Romanticism Today". The Musical Quarterly 76, no. 1 (Spring): 93–109.
  • Lang, Paul Henry. 1941. Music in Western Civilization. New York: W. W. Norton.
  • McCalman, Iain (ed.). 2009. An Oxford Companion to the Romantic Age. Oxford and New York: Oxford University Press. Online at Oxford Reference Online
  • Mason, Daniel Gregory. 1936. The Romantic Composers. New York: Macmillan.
  • Masson, Scott. 2007. "Romanticism", Chapt. 7 in The Oxford Handbook of English Literature and Theology, (Oxford University Press) 2007.
  • Murray, Christopher, ed. Encyclopedia of the romantic era, 1760–1850 (2 vol 2004); 850 articles by experts; 1600pp
  • Plantinga, Leon. 1984. Romantic Music: A History of Musical Style in Nineteenth-Century Europe. A Norton Introduction to Music History. New York: W. W. Norton. ISBN 0-393-95196-0; ISBN 978-0-393-95196-7
  • Riasanovsky, Nicholas V. 1992. The Emergence of Romanticism. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0195073416
  • Rosen, Charles. 1995. The Romantic Generation. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ISBN 0-674-77933-9.* Rosenblum, Robert, Modern Painting and the Northern Romantic Tradition: Friedrich to Rothko, (Harper & Row) 1975.
  • Rummenhöller, Peter. 1989. Romantik in der Musik: Analysen, Portraits, Reflexionen. Munich: Deutscher Taschenbuch Verlag; Kassel and New York: Bärenreiter.
  • Schenk, H. G. 1966. The Mind of the European Romantics: An Essay in Cultural History.: Constable.
  • Spencer, Stewart. 2008. "The 'Romantic Operas' and the Turn to Myth". In The Cambridge Companion to Wagner, edited by Thomas S. Grey, 67–73. Cambridge and New York: Cambridge University Press. ISBN 0-521-64299-X (cloth); ISBN 0-521-64439-9 (pbk).
  • Gossman, Lionel (2007). The Making of a Romantic Icon: The Religious Context of Friedrich Overbeck's Italia und Germania. Philadelphia: American Philosophical Society. ISBN 9780871699756. 
  • Tekiner, Deniz. 2000. Modern Art and the Romantic Vision. Lanham, MD. University Press of America. ISBN 9780761815280 (cloth); ISBN 9780761815297 (pbk.).
  • Workman, Leslie J. 1994. "Medievalism and Romanticism". Poetica 39–40: 1–34.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Romantizam&oldid=42188432