Stjepan Cvijić

STJEPAN CVIJIĆ
Stjepan Cvijić Štefek
Datum rođenja	20. mart 1905.
Mesto rođenja	Zagreb Austrougarska
Datum smrti	1938. (33 god.)
Mesto smrti	Moskva SSSR
Profesija	revolucionar i publicist

Stjepan Cvijić Štefek (Zagreb, 20. mart 1905 — Moskva, 1938) je bio hrvatski revolucionar i komunist, rukovodilac Komunističke omladinske internacionale.

Bio je jedan od vodećih predstavnika levice između dva rata. Učestvovao je u oružanim obračunima sa policijom u vreme Šestojanuarske diktature, "po čemu se proslavio kao jedan od najhrabrijih aktivista" Komunističke partije.

Oštro se protivio postavljanju Milana Gorkića na čelo KPJ sredinom 1930-ih. Likvidiran je zajedno sa svojim bratom Đurom i drugim istaknutim jugoslovenskim komunistima tokom staljinističke čistke u SSSR-u.

Biografija

Stjepan Cvijić rođen je 20. marta 1905. godine u Zagrebu. Bio je mlađi brat Đure Cvijića, uz kojeg je ušao u revolucionarni pokret.

Aktivizam u zemlji

Završio je dva razreda Trgovačke akademije u Zagrebu, te je lišen slobode i isključen iz škole zbog sudjelovanja u demonstracijama i nakon što je utvrđeno da je urednik "Mlade garde". Prema tvrdnji sestre Nade Sušević, Štefek je isključen iz Trgovačke akademije zbog školske zadaće na temu »Zašto sam pošao u Trgovačku akademiju«, u kojoj je napao postojeći kapitalistički sistem. Po isključenju iz škole, na kratko vreme se zaposlio kao crtač u obližnjoj tvornici. Tada se družio sa grupom omladinaca koji su u komunističkoj literaturu okarakterisani kao "pelagićevsko-anarhistička grupa."

Partijski časopis Borba, koji je Štefek Cvijić administrirao.

Bio je član SKOJ-a od osnivanja 1919. godine. Redovno se družio sa 'Crvenopravdašima', koji su bili rešeni na radikalne metode borbe, teror i atentate. U čestima raspravama sa njima, Štefek je bio nepomirljiv protivnik individualnih akcija.

Član je KPJ od 1921. godine. Zajedno sa drugim komunističkim omladincima uhapšen je nakon prvog neuspelog atentata na ministra policije Milorada Draškovića 1921. godine. U vreme Obznane je blisko sarađivao sa Miroslavom Krležom, koji je tada takođe pripadao pokretu.

Od 1922. godine vršio je dužnost administratora partijskog časopisa „Borba“, koji je njegov stariji brat Đuka uređivao. Do 1924. godine bio je član Oblasnog sekretarijata, a zatim i Pokrajinskog sekretarijata SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju.

Studije u Moskvi

Kako nije bilo mogućnosti da i dalje bude politički aktivan u zemlji, rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije poslalo ga je na školovanje u Sovjetski Savez. Završio je četvorogodišnje studije na komunističkom univerzitetu »Sverdlov« u Moskvi od 1924. do 1928. godine.

U kolovozu 1928. u Moskvi sudjeluje na V kongresu Komunističke omladinske internacionale.

Oružani otpor u zemlji

Tokom Šestojanuarske diktature Štefek se nije odvajao od revolvera.

1928. godine, posle savetovanja o KPJ u Kominterni u Moskvi, kome je prisustvovao (vidi Otvoreno pismo Kominterne članovima KPJ), kao instruktor CK SKOJ-a vraća se ilegalno u Jugoslaviju. Radi u redakciji Mladog boljševika, piše letke i istupa na tzv. letećim mitinzima. Aktivan je u Zagrebu i po Dalmaciji.

Nakon zavođenja vojno-monarhističke diktature januara 1929. godine, komunisti su prešli u oružani otpor. Štefek je obilazio dalmatinska mjesta i davao instrukcije partijskim organizacijama za daljnju borbu. Nosio je revolver u jednom, a bombu u drugom džepu mantila. U maju 1929. godine je došao u Split. U Metkoviću ga je prokazao neki doušnik, pa je prilikom dolaska u Dubrovnik odmah uhapšen na željezničkoj stanici. Odvode ga u policijsku stanicu na saslušanje, ali on uspeva da pobegne ubivši pri tom dva policajca. Antun Lorenzini, tadašnji seketar SKOJ-a u Dubrovniku, piše:

Stefek Cvijić obilazio je sredinom 1929. skojevske i partijske organizacije u Dalmaciji, pa je tako iz Metkovića došao i u Dubrovnik. Njegov dolazak u Dubrovnik prijavio je u Metkoviću policiji neki konfident, Sole. Razumije se da Štefek nije putovao u Dubrovnik naslijepo, nego je išao na moju adresu, jer sam tada bio sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a u Dubrovniku. Na željezničkoj stanici u Dubrovniku dočekali su ga agenti i žandari, koji su ga prepoznali po ličnom opisu, koji im je dao konfident. Priveli su ga u kancelariju Komesarijata željezničke policije i počeli saslušavanje tako da su ga najprije legitimirali. Dao im je legitimaciju na prezime Celan, na što su ga oni, zlurado se osmjehujući, pitali da li ima još neku legitimaciju. Pravilno ocijenivši situaciju, Štefek im je odgovorio da ima i iz unutrašnjeg prsnog džepa sakoa, kao da im želi dati još neku legitimaciju, izvadio otkočen revolver i njime ubio dva žandara, dok su se drugi policajci, na čelu sa šefom gradske policije, bacili pod stolove.

– Antun Lorenzini, tadašnji seketar SKOJ-a u Dubrovniku

Policija je odmah poslije bijega mobilizirala čitav svoj aparat u potragu za "opasnim komunističkim agitatorom". Potjernicu s visokom ucjenom za Štefeka je potpisao osobno nosilac Šestojanuarske diktature, general Petar Živković. Nakon ovoga, Štefek je stekao veliku popularnost među komunistima, ali je morao definitivno napustiti domovinu.

Cvijić je proveo noć je skriven u grmlju brda Srđa, nakon čega se oko dva mjeseca skrivao u kući druga Bruna Radeljevića, na periferiji grada, dok ga nisu uspjeli izvući iz Dubrovnika automobilom do Mostara i dalje željeznicom do Zagreba. U Zagrebu mu Miroslav Krleža osigurava tajno sklonište, i kasnije pomaže pri ilegalnom odlasku u Beč.

Spašavanje Horvaja iz zatvora

Tokom svog boravka u Zagrebu, Štefek organizuje uspješnu akciju kojom je iz zagrebačke policije spašen Vilim Horvaj.

Prije akcije Štefek Cvijić je dobro izučio ’teren’. Odlazio je u Sudbeni stol, gledao raspored prostorija, i izučavao pod kojim se okolnostima moglo stupiti u kontakt sa zatvorenikom. Izvođenju akcije je pristupio 19. ožujka 1929. godine. U udarnoj grupi su, pored Štefeka, bili Jaga Oreški i 24-godišnji postolarski radnik Antun Jelene. Dio grupe je ostao u automobilu ispred Sudbenog stola na Zrinjevcu, dok je Štefek s Agatom i Antunom ušao unutra. U sudskom hodniku su bila jedna željezna vrata, koja dijele zatvor od kancelarija, zatim još jedna, koja dijele kancelarijske prostorije. Negdje na dnu hodnika čekao je Štefek sa drugovima. Na drugom kraju hodnika zatvoreni Horvaj je imao dopušten sastanak sa svojom ’sestrom’ Agatom Oreški. Postoji i malo drukčija verzija, prema kojoj se Stjepan Cvijić sucu predstavio kao Horvajev prijatelj, slikar iz Beograda, koji je na proputovanju i želi posjetiti zatvorenog prijatelja.

Kad je razgovor završen, Agata je iščezla, a Horvaj je pošao sa stražarom. U tom času skojevac iz Štefekove grupe, Antun, zasuo je stražara ljutom paprikom. Stražar, ne puštajući Horvaja, počeo je vikati: "Jao, moje oči! U pomoć!" Cvijić mu je začepio usta i revolverom zaprijetio da će pucati ako smjesta ne pusti Horvaja. Ni to nije koristilo. Štefek je onda opalio metak u vis, a stražar je pao na pod pustivši uhapšenika. Štefek i drugovi su potrčali prema izlazu, ali tamo se ispriječio drugi stražar koji je, čuvši pucnjavu i viku, zatvorio izlazna vrata i stao pred njih. Štefek je uperio revolver i stražar se sklonio. Ispred suda je čekao automobil. Odmah iza prve ulice Horvaj je izašao iz automobila i pošao pješice držeći ispod ruke Agatu, ženu Oreškog. Do kasno u noć šetali su mračnim ulicama glumeći bezbrižne ljubavnike. Oko jedan poslije ponoći na dogovoreno mjesto je došao Oreški s tri taksija. Malo naoružano osiguranje naprijed i pozadi, a njih dvojica u sredini — sve je to krenulo u pravcu Nove Vesi, gde su ostavili Horvaja kod majke studenta Marijana Ćubelića.

Emigrantski rad

Iste 1929. godine, iz Jugoslavije ilegalno prelazi u Beč, a zatim preko Berlina i Pariza u Sovjetski Savez. 1930. godine u časopisu Klasna borba, koji je izlazio u Moskvi, objavljuje članak Protiv terorističkih tendencija u našem pokretu, koji označava raskid sa neuspšenom politikom oružanog otpora diktaturi.

Simbol Komunističke omladinske internacionale

U rujnu 1933. ide sa suprugom u Moskvu te postaje član redakcije organa KPJ Klasna borba. Učestvovao je u radu rukovodstva KPJ, a od 1934. godine bio je i organizacioni sekretar Komunističke omladinske internacionale. Kao iskusni ilegalac, putovao je po zadacima Kominterne u evropske zemlje.

1935. god. postaje član rukovodstva KPJ. U ožujku 1935. imenovan je članom predstavništva KPJ u IK Kominterne, zajedno s Vladom Ćopićem i Josipom Brozom. Iste godine, u sastavu jugoslovenske delegacije učestvovao je u radu Sedmog kongresa Kominterne. No, u ljeto 1936. godine je isključen iz CK KPJ na savjetovanju Kl u Moskvi, skupa sa Vladom Ćopićem, zbog istupanja protiv Gorkićevog rukovodstva na Travanjskom plenumu CK KPJ. Za smenu doznaje tek u listopadu, kada odlazi u Moskvu po novo zaduženje.

Po nalogu Kl odlazi na agitacioni rad u SAD i Kanadu, posebno da agitira za slanje dobrovoljaca u Španjolsku. U Torontu je 1937. god. pod pseudonimom S. Livadić objavio knjigu »Radnička klasa i hrvatski narodni pokret«. Stavovi koje iznosi su u potpunosti na liniji Partije. On ocenjuje da je hrvatsko pitanje moguće riješiti borbom i savezom seljaštva, radništva i središnjih slojeva svih naroda Jugoslavije. Hrvatski radnici i seljaci moraju znati da postoje dvije Srbije: »jedna je tlačiteljska i nasilna, a druga demokratska, seljačka i socijalna«. Štefek Cvijić u SAD upoznaje niz komunista i sudjeluje na Drugoj nacionalnoj konferenciji američkih komunista hrvatskog porijekla. Djeluje u Pittsburghu, Chicagu, New Yorku.

Krajem 1937. na povratku iz SAD u Moskvu odlazi u Španjolsku u kojoj se kratko zadržava. U Španiji ga je u menzi Interbrigada sreo Rodoljub Čolaković, koji je ostavio zapis o tome. Čolaković pretpostavlja da je Stjepan Cvijić došao da porazgovara o hapšenju Gorkića s jugoslovenskim aktivistima, "pretpostavljam, prije svega s Vladom Ćopićem, s kojim je još u Beču, u toku 1936. godine, vodio borbu protiv Gorkića."

Do polovine 1938. godine obavljao je u Moskvi različite zadatke za potrebe rukovodstva KPJ. U rujnu 1938. sudjeluje u radu sjednice sekretarijata IK KI. Neposredno pred hapšenje, Cvijić je kadrovskom odelu Kominterne dao pismenu izjavu o Brozu. On je svedočio da je „Valter povezan sa našim pokretom u Hrvatskoj“ i da je „u osnovi čestit“, što se „mora uzeti u obzir i odvagati da li se može sačuvati za naš pokret“.

Hapšenje i smrt

Ubrzo nakon hapšenja njegovog brata Đuke, i Štefek je uhapšen u Moskvi. Broz se odmah od njega distancirao, a u svojoj izjavi kadrovskom odelu Kominterne o Cvijiću je napisao sledeće:

Upoznao sam ga ovdje 1935. godine i moram priznati da sam se u njemu veoma prevario. O njemu sam imao dobro mišljenje. Mislio sam da se oslobodio frakcionaških ideja, da je odan KI i partiji. Mislim da sam pogrešio zato što nikada nisam neposredno radio s njim i nisam imao prilike da ga bolje upoznam.

– Broz o Cvijiću

Prema jednoj verziji, Cvijić je uhapšen u studenom 1938. godine, nakon čega ubrzo umire u logoru. Prema drugoj verziji umro je nešto ranije, 10. avgusta iste godine na sanitetskom odeljenju Lefortovskog zatvora u Moskvi „od tuberkuloze i opšte iscrpljenosti“. O smrti Stjepana Cvijića Rodoljub Čolaković je zapisao:

Interesujući se za sudbinu tih poniženih i nevino pogubljenih drugova, doznao sam iz ne sasvim pouzdanih izvora, da je Štefek umro od angine pektoris u ’izolatoru’ (tamnici u kojoj se kazna izdržava u samici) u Suzdalju — drevnom ruskom gradu čuvenom ne samo po starinskim ikonama nego i po tome što je Petar Veliki tamo slao u progonstvo svoje protivnike.

– Rodoljub Čolaković

Stjepan Cvijić je posmrtno rehabilitovan odlukom Vojnog kolegija Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza 18. avgusta 1957. godine.

Porodica

Iz zagrebačke porodice Cvijić su, osim Stjepana, potekla još dva značajna revolucionara i komunista. Đuro Cvijić je neko vreme bio politički sekretar Politbiroa Centralnog komiteta KPJ. Đuro je takođe stradao u staljinskim čistkama u Sovjetskom Savezu. Branko Cvijić je pre rata pomagao partijskim ilegalcima i sam izvršavao neke zadatke za KPJ. Za vreme Narodnooslobodilačkog rata, nije mogao u partizane zbog bolesti, ali je aktivno pomagao borcima i Partiji. Posle rata nalazio se na mnogim odgovornim dužnostima.

Dela

• Radnička klasa i hrvatski narodni pokret (pod pseudonimom), 1937.

Literatura

• Rodoljub Čolaković: Kazivanje o jednom pokoljenju, 2–3. Sarajevo 1972.
• I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske. Zagreb 1972.
• Stipe Ugarković, dr. Ivan Očak. Zagreb grad heroj: Spomen obilježja revoluciji., „August Cesarec“. Zagreb 1979. godina.
• Ivan Očak, Braća Cvijići, Zagreb 1982.
• Enciklopedija Jugoslavije (knjiga treća), „Jugoslavenski leksikografski zavod“. Zagreb 1984. godina.
• Ivan Očak: Jugoslavenski emigranti iz Amerike u Sovjetskom Savezu (između dva rata). Zagreb 1985.
• Z. Stipetić i B. Janjatović: Politički eseji Stjepana Livadića (Stjepana Cvijića). Časopis za suvremenu povijest, 19 (1987) 1, str. 105–112, 113–182.

Povezano

• Đuro Cvijić
• Branko Cvijić
• KPJ tokom Velike čistke

Vanjske veze

• Stjepan Cvijić (enciklopedija Krležijana)
• Stjepan Cvijić (Hrvatski biografski leksikon)