Voltaire
| Voltaire | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | François-Marie Arouet 21. 11. 1694. Pariz, Francuska |
| Smrt | 30. 5. 1778. (dob: 83) Pariz, Francuska |
| Zanimanje | pisac, filozof, dramatičar, historičar |
| Vjeroispovijest | deist |
Voltaire (pravo ime François-Marie Arouet; Pariz, 21. novembra 1694. – Pariz, 30. maja 1778.), francuski književnik, historičar i filozof.
Voltaire je rođen 21. novembra 1694. godine. Pohađao je jezuitsku gimnaziju, počeo studirati pravo ali je uskoro napustio studij. Kao talentiran pisac epigrama, duhovit kozer i satiričar, od ranog doba je ušao u mondene pariške salone. U tom krugu, veselo i bezbrižno provodeći život, kod Voltairea se rano razvila težnja za nesputanim, slobodnim odnosima kao i skeptički pogled na svijet.
Zbog uvrijede regenta Filipa Orleanskog bačen je u tamnice Basteille, gdje je proveo godinu dana. U tamnici piše tragediju Oedipe, a već njena prva izvedba učinila ga je popularnim. Tada se već o njemu govorilo kao nasljedniku francuskih književnika Corneillaa i Racinea. U periodu od 1717. - 1726. godine u Parizu doživljava velike književne uspjehe. Slavljen je na dvorovima i među narodom kao prvi pjesnik Francuske, ali je zbog svađe s vitezom Rohanom (koji je naredio svojim lakejima da izbatinaju Voltairea) morao napustiti Francusku. Godine 1726. odlazi u Englesku gdje se upoznaje s filozofskim idejama Popea, Newtona, Lockea i Shaftesburyja. U Engleskoj se posebno oduševljava visokim mjestima koje tamo zauzimaju umjetnici, filozofi i učenjaci. Kasnije će u svakoj prilici isticati kako su u Engleskoj Locke i mnogi drugi obnašali značajne državne funkcije i uživali veliko poštovanje, dok su u Francuskoj pisci živjeli od bijedne milostinje koju su primali od kraljeva i dvorjanika, a filozofi su se gotovo stalno nalazili pod policijskom prismotrom. U to vrijeme napisao je i filozofsko djelo Letters philosophiques sur les Anglais koje je pariški sud proglasio skandaloznom knjigom koja sablažnjava, koja je u suprotnosti s religijom i s uvažavanjem vlasti, pa je naredio da bude spaljena.
U Engleskoj objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja Henrika IV, a koji je istovremeno spjev protiv religijskog fanatizma. Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o Ivani Orleanskoj - La Pucelle pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u Parizu mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi historijskim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim.
Godine 1744. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historičarem Ljudevita XV. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše libreto za operu La princesse de Navarre, koja mu je donijela veću slavu među aristokratijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim, uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirodepada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice markize de Pomapadour. Njoj su spletkalorši prepričali neke Voltaireove šale na njen račun i mora se ponovo seliti iz Pariza. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u Potsdam, u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao ikoji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je ,međutim, ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u Frankfurtu je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Do tog vremena (Voltaire je napustio Potsdam 1753.) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig (1747.), Microméga (1752.) i Candide (1759.). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma Crkve i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov rođak, Duhovnici pruskog kralja i sl.
Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, 30. maja, umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a 1791. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon. Voltaire se cinično rugao čitavoj Evropi, nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svijetova, nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Éerasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ,ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: "Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti". Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s enciklopedistima, a ostao je neprijatelj materijalizma.
Wikimedia Commons ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Voltaire
