Prijeđi na sadržaj

Zhou Enlai

Izvor: Wikipedija
Zhou Enlai
周恩来
Zhou Enlai
Mandat
1. listopada 1949. – 8. siječnja 1976.
Prethodnik nitko
Nasljednik Hua Guofeng
Mandat
1949. – 1958.
Prethodnik  nitko
Nasljednik Chen Yi
Rođenje 5. ožujka 1898.
Huaian, Kina
Smrt 8. siječnja 1976.
Peking, Kina
Politička stranka KPK
Supružnik Deng Yingchao

Zhou Enlai (kineski 周恩来, hrv. transkripcija Džou Enlaj (ranije i Ču En-laj, Ču Enlaj itd.), Huainan, 5. ožujka 1898. - Peking, 8. siječnja 1976.), ugledni kineski komunistički vođa, političar, državnik i diplomat.

Rodio se u mjestu Huainan, provincija Jiangsu. Obitelj mu potječe iz klase učenih ljudi. No, unatoč tome nije im dobro išlo. Njegov djed bio je niži činovnik, uz to i slabo plaćen. Otac mu je padao carske ispite koji su bili potrebni da se uđe u državnu službu. Zbog toga je proveo život obavljajući minorne činovničke poslove. Zhou Enlaia je posvojio njegov ujak koji je bolovao od tuberkuloze. Naime, za obitelj koja ispovijeda konfucionizam i potječe iz takvog staleža bila je sramota da mlađi brat umre bez djece.

Upisao se u škole i dobro učio. Nakon nekog vremena pošao je kod ujaka i tako mu iduća postaja postaje provincija Mandžurija. Diplomirao je u tzv. uzornoj školi, sa zapadnjačkim programom, gdje je učio matematiku, prirodne znanosti, kinesku povijest, geografiju i književnost. U misionarskoj školi koju je financirala vlada SAD učio je o slobodi, demokraciji, Američkoj i Francuskoj revoluciji.

Ostavši siroče u 10. godini, morao se snalaziti sam. Neko vrijeme pohađao je sveučilište u Tokyu. No, japanski jezik je slabo poznavao, nije se mogao koncentrirati, pa je na kraju napustio Japan. Kada bi pitao kolege koji je cilj njihove naobrazbe, rekli bi mu da Kina treba elitu, obrazovane doktore, inžinjere, i učitelje. "Ali zašto?", uzvraćao je, misleći na tešku društvenu krizu u kojoj se našla njihova zemlja. "Ako Kina nestatne, koja korist od učenja?".

Mladi Zhou otišao je u Francusku gdje je osnovan ogranak Kineske komunističke partije. Tamo se uključio u program "Uči i radi". Program je bio zamišljen kao prilika siromašnim studentima da se obrazuju te stečena znanja i iskustvo prenesu u Kinu, ali preko njega su kineski useljenici postajali ustvari jeftina radna snaga vlasnicima tvornica, a nisu dobivali neko posebno značajno obrazovanje. Zhou je pisao braći u Kinu i ukazao na korumpirane državne činovnike koji su vodili program, upozorivši i na mnoge druge nedostatke. Vrativši se kući, postaje sindikalni aktivist, veoma aktivan u domaćoj politici. Osniva studentski sindikat, a njegova djevojka, kasnije i žena, aktivna je među ženskom omladinom. Kada su neki aktivisti zatvoreni, Zhou je poveo prosvjede, na kraju završivši u zatvoru zajedno s još 38 osoba. No, nije se predavao, i nastavio je borbu, predan svojim uvjerenjima.

Sa svojom dugogodišnjom djevojkom i suprugom Deng Yingchao nije imao djece, ali su posvojili mnogo siročadi "revolucionarnih mučenika", tj. poginulih revolucionara, a najpoznatiji od njihove posvojčadi je bivši kineski premijer Li Peng.

Zhou Enlai je u frakcijskim borbama unutar Komunističke partije tridesetih godina stao na stranu predsjednika partije Mao Zedonga. Kao jedan od vodećih komunističkih rukovodilaca odigrao je ključnu ulogu u uspostavljanju Jedinstvene protujapanske fronte Komunističke partije i Nacionalne stranke Guomindanga. Nakon poraza Japana 1945. godine u obnovljenom građanskom ratu u Kini komunistička Narodnooslobodilačka vojska porazila je 1949. godine snage guomindanške vlade. Kad je 1. listopada 1949. Peking pao u ruke Maovih komunista Zhou Enlai je stupio na položaj premijera na kojem je ostao do smrti. Bio je i ministar vanjskih poslova od 1949. do 1958. godine.

Vješt i sposoban diplomat, zalagao se za mirnu koegzistenciju. Kina je za vrijeme njegovog mandata razvila snažnu diplomatsku aktivnost i uspostavila diplomatske odnose sa zapadnim silama. U unutarnjoj politici brinuo se da u vrijeme radikalnih političkih kampanja kao što je bila kulturna revolucija održi djelotvornost državnog ustroja.

Unatoč tome što je obolio od raka mjehura, ostao je aktivan, no prenio je dio svojih odgovornosti na pokretača kineske modernizacije i otvaranja Deng Xiaopinga. Umro je 8. siječnja 1976. u 77. godini, 8 mjeseci prije Maoa.

Literatura

[uredi | uredi kod]
  • Barnouin, Barbara and Yu Changgen. Zhou Enlai: A Political Life. Hong Kong: Chinese University of Hong Kong, 2006. ISBN 962-996-280-2. Retrieved on 12 March 2011.
  • Bonavia, David. China's Warlords. New York: Oxford University Press. 1995. ISBN 0-19-586179-5
  • Boorman, Howard L. ed. Biographical Dictionary of Republican China. New York: Columbia University Press, 1967–71.
  • Dittmer, Lowell. Liu Shao-ch’i and the Chinese Cultural Revolution: The Politics of Mass Criticism, University of California Press (Berkeley), 1974
  • Dikotter, Frank (2010). MAO'S GREAT FAMINE: The History of China's Most Devastating Catastrophe, 1958–62. Bloomsbury Publishing PLC, 2010. ISBN 0-7475-9508-9.
  • Gao Wenqian. Zhou Enlai: The Last Perfect Revolutionary. NY: Public Affairs, 2007.
  • Han Suyin. Eldest Son: Zhou Enlai and the Making of Modern China. New York: Hill & Wang, 1994.
  • Hsu, Kai-yu. Chou En-Lai: China's Gray Eminence. Garden City, NY: Doubleday, 1968.
  • Kingston, Jeff. "Mao's Famine was no Dinner Party". Japan Times Online. 3 October 3, 2010. Retrieved on 28 March 2011.
  • "Kissinger Describes Nixon Years". Daily Collegian. 25 Sep 1979.
  • Kissinger, Henry. "Special Section: Chou En-lai" Arhivirano 2013-08-23 na Wayback Machine-u. TIME Magazine. Monday, Oct. 01, 1979. Retrieved on 12 March 2011.
  • Lee, Chae-jin. Zhou Enlai: The Early Years. Stanford, CA: Stanford University Press, 1994.
  • Lee, Lily Xiao Hong, and Stephanowska, A.D. Biographical Dictionary of Chinese Women: The Twentieth Century 1912–2000. Armonk, New York: East Gate Books. 2003. ISBN 0-7656-0798-0. Retrieved on 12 June 2011.
  • Li, Tien-min. Chou En-Lai. Taipei: Institute of International Relations, 1970.
  • Levine, Marilyn. The Found Generation: Chinese Communists in Europe during the Twenties. Seattle, WA: University of Washington Press, 1993.
  • Ritter, Peter. "Saint and Sinner" Arhivirano 2013-08-24 na Wayback Machine-u. TIME Magazine. Thursday, Nov. 01, 2007. Retrieved on 11 March 2011.
  • Smith, Steve. "Moscow and the Second and Third Armed Uprisings in Shanghai, 1927." The Chinese Revolution in the 1920s: Between Triumph and Disaster. ed. Mechthild Leutner et al. London: Routledge, 2002. 222–243.
  • Spence, Jonathan D. The Search for Modern China, New York: W.W. Norton and Company, 1999. ISBN 0-393-97351-4.
  • Sun, Warren. "Review: Zhou Enlai Wannian (Zhou Enlai's Later Years) by Gao Wenqian". The China Journal. No. 52, Jul., 2004. 142–144. Retrieved on 11 March 2011.
  • Trento, Joseph J. Prelude to Terror: Edwin P. Wilson and the Legacy of America's Private Intelligence Network Carroll and Graf, 2005. 10–11.
  • Tsang, Steve. "Target Zhou Enlai: The 'Kashmir Princess' Incident of 1955." China Quarterly 139 (Sep 1994):766–782.
  • Teiwes, Frederick C. & Sun, Warren. "The First Tiananmen Incident Revisited: Elite Politics and Crisis Management at the End of the Maoist Era". Pacific Affairs. Vol. 77, No. 2, Summer, 2004. 211–235. Retrieved on 11 March 2011.
  • Weidenbaum, Rhoda S. "Chou En-Lai, Creative Revolutionary." Ph.D. diss. University of Connecticut, 1981.
  • Whitson, William W. and Huang, Chen-hsia. The Chinese High Command: A History of Communist Military Politics, 1927–71. New York: Praeger, 1973.
  • Wilbur, C. Martin. The Nationalist Revolution in China: 1923–1928. Cambridge: Cambridge University Press, 1983.
  • Wilbur, C. Martin and Julie Lien-ying How. Missionaries of Revolution: Soviet Advisers and Nationalist China, 1920–1927. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1989.
  • Wilson, Dick. Zhou Enlai: A Biography. New York: Viking, 1984.
  • Zhang Langlang. "Sun Weishi's Story". The Collected Works of Zhang Langlang. Boxun News Network. Retrieved on 9 June 2011.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Zhou_Enlai&oldid=41367240