ROMANTIZAM

Lipanj, 2021.
Predromantizam

- U Francuskoj, Njemačkoj i Engleskoj javlja se predromantizam čije su

osobine: sentimentalizam (Jean-Jacques Rousseau), buntovnost
usmjerena protiv feudalnoga uređenja (njemački Sturm und Drang),
zanimanje za nacionalnu povijest i usmenu književnost (osobito u
njemačkom i engleskom predromantizmu, kao posljedica stvaranja
nacionalnih država) te misticizam i okultizam (osobito u engleskom
predromantizmu gdje se piše grobljanska poezija i gotski roman – preteča
romana strave i užasa).
- europski književni umjetnički pokret
- kraj 18. st. i početak 19. st.
- Francuska revolucija 1789.

- ESTETSKA ULOGA KNJIŽEVNOSTI

Romantičarski senzibilitet temelji se na subjektivnosti i osjećajnosti.
Romantičarska osjećajnost najviše dolazi do izražaja u sklonosti lirici,
njegovanju teme osobnih preokupacija i u oblikovanju romantičarskoga
junaka koji je osamljen, neshvaćen i opterećen svjetskom boli.

Svjetska bol izraz je za osjećaj tuge i malodušnosti zbog nesklada ideala i

stvarnosti.
- rađa kult patnje – pesimistični osjećaj da zlu u svijetu nema lijeka.
- javlja se već u djelima Jeana-Jacquesa Rousseaua Nova Heloiza i
Johanna Wolfganga Goethea Patnje mladog Werthera. Najpotpuniji oblik
dobiva u djelima engleskoga književnika Georga Gordona Byrona
(bajronizam).
Bajronovski junak suvišni je čovjek koji sve prezire i
osjeća se izopćenim. Iako ga mogu krasiti mnoge pozitivne
osobine (hrabrost, inteligencija), on nije plemenit, čovječan.
Cinik je i skeptik, često pun karakternih proturječja. Voli
uživati i proživljavati život, ali na to ga zapravo tjera dosada
i osjećaj besmisla. On je prokleta osoba i sve što radi vodi
ga u vlastitu propast.
Takav je junak Childe Harold, ali isto tako i suvišni junaci
ruske književnosti: Evgenij Onjegin, Pečorin.
Usporedba
Klasicizam i
Romantizam
prosvjetiteljstvo
- kult osjećaja
- kult razuma
- estetska funkcija književnosti
- poučna funkcija književnosti
- najvažnija je sloboda stvaralaštva
- podređenost klasicističkim pravilima sloboda izraza; romantičarska ironija
- jednostavnost, skladnost, pravilnost - mješovite vrste – rezultat prodora lirizma u
forme epiku i dramu
- stroga podjela na rodove i vrste - uzori: Biblija, srednjovjekovna književnost,
Shakespeare, barok, narodna književnost
- uzor: antička književnost
Glavne značajke:

- otpor prema racionalizmu prethodne epohe

- vrijednost ljudskih osjećaja i unošenje naglašene emotivnosti u sve
književne rodove
- miješanje književnih rodova (roman u stihovima, epska djela s
lirskim digresijama)
- naglašavanje individualizma, pjesničke slobode
- razvijanje zanimanja za egzotične sadržaje, mistiku
- stvaranje romantičnog pesimizma, pod nazivom svjetska bol
(Weltschmerz)
- zanimanje za povijest, narodne jezike, narodno stvaralaštvo, folklor
- najprije se pojavio u Njemačkoj pod nazivom Sturm und Drang
(oluja i nagon)
- Goethe i Schiller

- engleski romantizam – Blake, Byron, Shelly, Keats

- francuski romantizam – Lamartine, V. Hugo

- ruski – Puškin, Ljermontov

GOETHE
- tragedije u stihu i prozi: Torquato Tasso, Egmont, Ifigenija
- idilični ep: Hermann i Dorothea
- veliki roman: Naukovanje Wilhema Meistera
- autobiografski zapisi: Poezija i zbilja
- ljubavna lirika: Rimske elegije
- preveo Hasanaginicu

- Patnje mladog Werthera, Faust

Goethe je najznačajniji njemački književnik. Po
njemu se cijelo razdoblje predromantizma u
Njemačkoj naziva Goetheovo doba.
 Patnja mladog Werthera
- epistolarni roman s ljubavnom tematikom

Glavni lik romana odlazi u mali provincijski grad da bi u prirodi i

samoći zaboravio svoju nesretnu ljubav. Tamo upoznaje zaručnicu
svojeg prijatelja Alberta, Lottu (Charlottu) nesretno se zaljubljuje u nju.
U pismima koja piše prijatelju Weber ispovijeda svoja duševna stanja
koja se kreću od potpunog zanosa i sreće do osjećaja suvišnosti i
razočaranja koje će na kraju rezultirati njegovim samoubojstvom.
Već se je mnogima pričinilo da je ljudski život samo san, a i mene
uvijek prati taj osjećaj.

A onda — bio makar kako stegnut — on u srcu ipak vazda nosi slatko
čuvstvo slobode i uvjerenje da može ostaviti ovu tamnicu kad god
hoće.

Wilhelme, što je našemu srcu svijet bez ljubavi?

Jest, tako je. Kako se narav priklanja jeseni, tako se javlja jesen u
meni i oko mene. Moje lišće žuti, i već je opalo lišće sa susjednih
stabala.
Werther
Senzibilan je mladi intelektualac građanskoga podrijetla. Umjetnička je duša, bavi se slikanjem, ljubitelj je
književnosti (osobito Homera, Ossiana). Plemeniti je idealist: sve ljude doživljava jednakim i ima
razumijevanja za male ljude i njihove patnje. To je ujedno i razlog da se teško snalazi u realnosti i da je
neprilagođen društvu, a kada naiđe na prepreke (probleme), primjerice na neprihvaćanje u višem društvenom
sloju, povlači se u svoj svijet. Često je patetičan u izjavama i djelovanju (pri iznošenjem svojih misli i stavova
zna i zaplakati). Pesimističan je i autodestruktivan, pa ne može prevladati ljubavno razočaranje i izlaz traži u
samoubojstvu.
Sigurno je da samo ljubav čini čovjeka potrebnim na tom svijetu.
Kad nedostajemo sami sebi, sve nam nedostaje.
U Patnjama mladoga Werthera u liku glavnoga junaka isprepleću se tri najvažnije romantičarske teme:
ljubav, priroda i umjetnost.
Ljubav kao romantičarska tema za romantičare je najsvetije
duhovno stanje, stapanje duša, očitovanje božanskog u dušama ljudi,
ali ona je često fatalna i njeno neispunjenje ne dopušta kompromis.
Romantičarska je vizija ljubavi tragična.
Priroda kao romantičarska tema mjesto je neposrednosti, susreta
sa samim sobom, s Bogom (panteizam) i vječnošću. Priroda je zrcalo
duše. Romantičarski književnici u prirodu projiciraju svoje osjećaje, i
obratno: priroda djeluje na umjetnikov senzibilitet i njegova
proživljavanja.
Faust
- dramska poema
- Faust – simbol ljudske težnje za spoznajom i napretkom
- Goethe se poslužio srednjovjekovnom legendom o doktoru Faustusu
- U osnovi fabule je oklada Mefistofelesa s Bogom da će smrtnog
čovjeka, s njegovim velikim povjerenjem, navesti na različite poroke.
Mefistofeles dolazi u Faustov laboratorij i obećava mu pomoć u
doživljavanju i shvaćanju svega što želi. Faust prihvaća
Mefistofelesovo vodstvo. Nakon što je popio zagonetni napitak,
zaljubljuje se u Margaretu, no ta ljubav bila je tragična za Margaretu i
njezinu obitelj.
- Mefistofeles – simbol iskušavanja ljudskih vrijednosti.
FAUST: Avaj, koliko leta minu A nemam ni para ni imanja,
otkako filozofiju, prava, nit' svetskih počasti i priznanja;
a sa njima i medicinu ni pas to ne bi šdržao!
revno i trudno izučavah! Stog sam se, evo, na magiju dao,
Čak sam, na svoju žalost pravu, da bi moj žudni upio sluh
i bogoslovljem punio glavu. tajnu što snažni je zbori duh,
Šta stekoh, luda, od nauke te? da ne moram više, uz gorak trud,
Znam samo ono što znao sam i pre. ono što ne znam da pričam svud;
Magistar, čak doktor zovem se ja, da spoznam šta je to što u srži
a da li iko vidi i zna na okupu vasionu drži,
da deset već leta ovako hodam da delatnu silu i klice sagledam,
i učenike za nos vodam? - pa da po rečima više ne raspredam.
A vidim da ništa ne možemo znati!
 Edgard Allan Poe
- američki je književnik, novinar i književni kritičar koji se zalagao za
koncepciju
čiste umjetnosti.
- stvaralaštvo je započeo poezijom tužnoga ugođaja u kojoj prevladavaju
motivi smrti, mrtve drage, osamljenosti i mistike. U svojim je pjesmama
nastojao ostvariti ideal ljepote koji je u životu uzalud tražio. Pod utjecajem
gotskoga romana stvara prozu s mističnim motivima u kojoj propituje odnos
svjesnoga i podsvjesnoga u čovjeku.
DJELA: Gavran (poema), Anabel Lee (lirska pjesma), Crni mačak (zbirka
novela Groteske i arabeske)
Edgar Allan Poe prvi je američki književnik koji je utjecao na europske
književnike (Charlesa Baudelairea). Utemeljitelj je kriminalističke priče i
priče strave.
Crni mačak
TEMA: ispovijed ubojice – čovjekova svijest i podsvijest (alkoholizam, tamna strane
ljudske prirode, odnos svijesti i podsvijesti, obiteljsko nasilje, zločin, mistični, okultni
i iracionalni motivi).

MJESTO I VRIJEME RADNJE: pripovjedač skicira svoj život od ranoga

djetinjstva, ali glavna radnja prati nekoliko njegovih posljednjih godina otkad se odao
alkoholu. Odvija se u njegovoj kući i u blizini kuće (gostionica, ulica).

Crni mačak – Pluton

Pripovjedač, koji je ujedno i glavni lik, samoanalizom želi objektivno opisati
promjene svoje osobnosti koje su ga načinile ubojicom. Dva su ključna uzroka:
popuštanje zloduhu neumjerenosti (alkoholizmu) i zloduhu nastranosti (namjernom
zlu).

KOMPOZICIJA: radnja počinje motivom iščekivanja smrtne kazne, a zatim se

pripovijedanje vraća u prošlost. PRIPOVJEDAČ pripovijeda iz prvoga lica.
STILSKA OBILJEŽJA: elementi kriminalističke priče i priče strave. Dominiraju
mistični i iracionalni motivi: ugriz mačka, silueta obješena mačka na zidu koji
se sačuvao u požaru, pojava drugoga mačka, bijela mrlja koja sve više sliči
vješalima, zazidani mačak koji otkriva ubojstvo.
KNJIŽEVNA VRSTA: novela (psihološka, mistična).
 Gavran
Jednom, dok sred noćne tmuše, u ponoć, slab, strte duše
Listah čudne stare knjige gdje se drevna znanja sliše —
Skoro usnuh, u tom trenu kucanje me neko prenu,
Kucanje što s vrata krenu, mojih vrata, od sveg' tiše.
»Posjetilac«, rekoh, »neki kuca, ispred vrata diše —
samo to i ništa više.«

Ah, to bje, sad jasno mi je, prosinac, kad studen bije,

Kad ugarak svaki mrije i sablasti po tlu riše.
Žarko žudjeh osvit zore; — čitah zalud, još su gore
Bile boli što me more — jer Lenore da me liše —
Divne djeve mi Lenore, anđeli je, da me liše,
uzeše, tu nije više.

A zavjesa od baršûna, nekog čudnog šuma puna,

Plašila me fantastičnom nekom jezom, dok se njiše;
Tad, da smirim srce svoje, stojeći razmišljah: »Tko je?
Posjetilac neki to je«, rekoh, »ispred moje hiše,
Posjetilac neki pozni to je ispred moje hiše;
to je, to i ništa više.«
Ljermontov
- Ljermontov je započeo stvarati pod Byronovim i Puškinovim utjecajem
- pisao je pjesme, poeme, drame i romane
DJELO: roman Junak našeg doba
Uz Puškina, Ljermontov je najznačajniji književnik ruskoga romantizma, a svojim
psihološkim romanom Junak našeg doba najavljuje ruski realizam
Junak našeg doba

TEMA: Pečorinov život (osjećaj životne dosade, besmisla, portretiranje

suvišnoga čovjeka; ljubav, prijateljstvo, egzotični pejzaž)

MJESTO I VRIJEME RADNJE: radnja se odvija na egzotičnom Kavkazu,

u graničnim vojnim utvrdama, u provincijskim ruskim gradićima i
lječilištima.
KOMPOZICIJA: roman se sastoji od dvaju dijelova. Oba započinju proslovom (predgovorom): prvi je
proslov autorov, a drugi izdavačev (Putnikov).
Prvi dio – dvije pripovijetke: Bela, Maksim Maksimič.
Drugi dio – Pečorinov dnevnik koji se sastoji od triju pripovijedaka: Tamanj, Kneginjica Meri, Fatalist.
Ne poštuje se kronologija događanja.
PRIPOVJEDAČ: izmjenjuju se tri fiktivna pripovjedača: Putnik, Maksim Maksimič i Pečorin (svi pripovijedaju
u prvom licu). U prvom dijelu Pečorina upoznajemo iz pripovijedanja dvaju pripovjedača-
-likova, a u drugom dijelu upoznajemo ga i neposredno iz njegovih vlastitih dnevničkih zapisa.
STILSKA OBILJEŽJA: Stil se mijenja ovisno o pripovjedaču: od jednostavnoga i priprostoga govora Maksima
Maksimiča do ironičnoga Pečorinova stila.
Izmjenjuju se pustolovne pripovijetke s romantičnim i mističnim elementima (Tamanj, Fatalist) i psihološke
pripovijetke (Bela, Maksim Maksimič, Kneginjica Meri), koje u cjelinu povezuje lik Pečorina.
KNJIŽEVNA VRSTA: roman (psihološki, roman lika i roman-dnevnik).
Friedrich Schiller, Razbojnici (tragedija)
Heinrich Heine (lirska poezija)
William Wordsworth, Sunovrati (lirska pjesma)
George Gordon Bayron, Hodočašće Childea Harolda (poema)
Walter Scott (povijesni romani)
Alphonse de Lamartine, Jezero (lirska pjesma)
Aleksandar Sergejevič Puškin, Evgenij Onjegin
France Prešeren, Sonetni vijenac (slovenska književnost)
 REALIZAM
SVJETSKA KNJIŽEVNOST
 Glavne odrednice
- traje od 1830. do 1870.
- punu afirmaciju dostiže polovicom 19. stoljeća
- javlja se najprije u francuskoj, a zatim u ruskoj i engleskoj književnosti.
- književnost realizma javlja se u opreci prema filozofiji i književnosti romantizma.
Romantičare zanimaju unutarnji svjetovi, a vanjski svijet doživljavaju subjektivno.
Realiste, naprotiv, zanima vanjski svijet koji žele objektivno prikazati.
Kontekst
- Društvene prilike: razvoj kapitalizma, industrije i velegrada; građanska
klasa postaje vodeća društvena snaga, javljaju se velike razlike između
bogatih industrijalaca i radnika.
- Znanstvenost (scijentizam): razvoj znanosti, osobito prirodnih; veliki
utjecaj znanosti na
književnost (osobito darvinizma) koja želi postati društvena znanost.
- Filozofija pozitivizma: materijalistička filozofija koja se temelji na
proučavanju stvarnosti.
Ističe da se filozofska spoznaja treba ugledati na znanstvenu spoznaju.
Naziv je dobio po tome što relistička književnost teži detaljnom
opisivanju stvarnosti, tj. vidljive zbilje.
- analitička metoda
- načelo istinitosti
- načelo tipičnosti
- objektivnost (objektivan pripovjedač koji ne komentira zbivanja)
- prikazivanje društveno uvjetovanih likova iz svih sredina i likova kao tipova
- korištenje jezikom sredine u karakterizaciji
- socijalno-psihološka motivacija

- književne vrste: roman, pripovijetka

 Honore de Balzac
- najznačajniji francuski romanopisac, jedan je od prvih profesionalnih
književnika.

DJELA: roman Otac Goriot (dio ciklusa Ljudska komedija).

Balzac je tvorac realističkoga romana i začetnik kritičkoga realizma. Pridonio

je afirmaciji romana kao književne vrste.

Prvi je romane povezao u ciklus romana (slijedit će ga Emil Zola i Marcel Proust).
Otac Goriot
TEMA: uspon i pad na društvenoj ljestvici (uspon – Rastignac, pad – otac Goriot).

PROBLEMATIZACIJA: novac kao jedino mjerilo vrijednosti u suvremenome

društvu (kapital, društveni uspon, nemoral visokoga društva, brakovi iz interesa).

MJESTO I VRIJEME RADNJE: Pariz početkom 19. stoljeća.

KOMPOZICIJA: roman je podijeljen na četiri naslovljena poglavlja. U njemu
je kronološki organizirana uzročno-posljedična fabula s dugačkom
ekspozicijom (uvodom) i brzim raspletom. Vrhunac predstavlja uhićenje
Vautrina i propast pansiona.

PRIPOVJEDAČ: Objektivni i sveznajući pripovjedač (iz trećega lica)

komunicira s čitateljem. Primjerice, na samom početku želi uvjeriti čitatelja u
istinitost priče riječima: All is true (načelo istinitosti).
STILSKA OBILJEŽJA: Balzac je stvorio realističku metodu čije su značajke:
promatranje, proučavanje i analiziranje građe, načelo istinitosti, načelo tipičnosti
(tip studenta, tip Parižanke), detaljno opisivanje prostora i likova, zanimljiva
fabula, uporaba jezika sredine u funkciji karakterizacije lika, objektivni
sveznajući pripovjedač, društvena kritika.
Ljudska komedija sastoji se od 90-ak romana i pripovijedaka
povezanih istim likovima. Tema je analiza francuskoga društva prve
polovice 19. stoljeća. Parafrazirajući naslov Danteove Božanstvene
komedije,
Balzac je naglasio da i on, poput Dantea, teži sveobuhvatnosti
prikazivanja ljudskoga društva. Međutim, Balzac ne želi dati
povijesnu ni božansku perspektivu, već analizirati francusko društvo
u određenom povijesnom trenutku: od 1815. do 1848. (vrijeme
prijelomnih događaja u francuskoj povijesti).
Ugledajući se u prirodne znanosti, Balzac je usustavio građu i
Ljudsku komediju podijelio na tri velike cjeline (studije) prema
načinu pristupa problematici. Tako Otac Goriot spada u Studije iz
društvenoga života (podskupina: Prizori iz privatnoga života).
 Gogolj

- predstavnikje ranoga ruskog realizma (četrdesete godine 19. stoljeća) i ruske naturalne škole za
koju je karakterističan prijelaz iz romantičarskoga stila u realistički
- njegova pripovijetka Kabanica jedno je od prvih realističkih djela
Za Gogoljevu realističku metodu karakteristično je kritiziranje negativnih društvenih pojava
pomoću humora (smijeh kroz suze) i groteske.
DJELA: Kabanica (pripovijetka iz zbirke Petrogradske pripovijesti), Mrtve duše (roman u kojem
se donosi široka slika života svih društvenih slojeva carske Rusije) i Revizor (komedija kojom se
kritizira činovništvo u provinciji).
Gogolj je pripovijetkom Kabanica zacrtao put ruskoj realističkoj novelistici, a romanom Mrtve
duše oblikovao je ruski realistički roman. Utemeljio je kritički smjer ruskoga realizma.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Svi smo mi izišli iz Gogoljeve Kabanice.
Kabanica

TEMA: tragika života nižega činovnika Akakija Akakijeviča (kritika birokracije

i lažnih autoriteta)
MJESTO I VRIJEME RADNJE: Petrograd početkom 19. stoljeća
Akakije Akakijevič oblikovan je socijalno-psihološkom karakterizacijom: on je skroman činovnik
koji istinski uživa u svojem jednoličnom poslu. Za složenije zadatke nije sposoban, pa se smjestio
na dnu ljestvice uredske hijerarhije. Ne održava nikakve socijalne kontakte, slijepo se pokorava
autoritetima, plašljiv je i ponizan. Odluka o štednji za novu kabanicu njegovu je ispraznu životu
dala smisao. Gubitak kabanice vodi ga u smrt koja je prošla posve neprimijećeno, baš kao i
njegov život.
U liku Akakija Akakijeviča pripovjedač ironizira ograničenost i ukalupljenost činovničke svijesti,
a u liku visoke ličnosti lažne autoritete.
STILSKA OBILJEŽJA: prevladava realistički stil od kojega odudara fantastični završetak.
Humorom, ironijom i groteskom Gogolj kritizira administrativni aparat carske Rusije i njegovu
apsurdnu hijerarhiju.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

- najznačajniji je ruski prozni pisac.

DJELA: romani: Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi i dr.; pripovijetke: Zapisi iz
podzemlja
Dostojevski je predstavnik visokoga ruskog realizma koji se u Rusiji javlja 70-ih i 80-ih godina
19. stoljeća. Zajedno s Lavom Nikolajevičem Tolstojem predstavlja vrhunac, ali i početak
dezintegracije ruskoga realizma jer u svoja djela unosi osobine modernističkoga stila.
Tvorac je novoga psihološkoga romana, a pripovjednim postupcima i novom tematikom
utječe na modernu prozu dvadesetoga stoljeća, i to posebno na moderni monološko asocijativni
roman.
Zločin i kazna

TEMA: ubojstvo i prihvaćanje kazne (moralna neopravdanost zločina, odnos zločina

i kazne, krivnje i kajanja, iskupljenje).
MOTIV I: život nižih gradskih slojeva, siromaštvo, alkoholizam, prostitucija,
društvena nepravda, društvena afirmacija, potraga za identitetom, otuđenje, problem
moralnoga relativizma, sukob različitih svjetonazora (kršćanskoga, ateističkoga,
fatalističkoga i dr.)
MJESTO I VRIJEME RADNJE: Petrograd, 19. stoljeće
KOMPOZICIJA: Roman je sastavljen od šest dijelova i epiloga. Fabula je čvrsta, zanimljiva i
napeta po uzoru na fabulu kriminalističkoga romana, od kojega preuzima motiv zločina i
istrage. Organizirana je pretežno kronološki (s povremenim retrospekcijama), a obuhvaća
devet važnih dana u Raskoljnikovljevu životu.
PRIPOVJEDAČ je najčešće nepouzdan jer uglavnom pripovijeda iz perspektive glavnoga lika
iako ostaje u trećem licu (miješanje realističkih i modernističkih obilježja).
STILSKA OBILJEŽJA: Zločin i kazna predstavlja vrhunac realističkoga romana i početak
njegove dezintegracije uvođenjem modernističkih stilskih elemenata.
Realistički elementi: realistički motivi (analiza i kritika društva i društvene nepravde s
naglaskom na životu nižih društvenih slojeva), pretežno kronološka kompozicija, detaljno
opisivanje eksterijera i interijera, socijalno-psihološka karakterizacija likova, likovi – tipovi,
govor sredine itd.
Modernistički elementi: modernistički motivi (problem identiteta, otuđenja), uvođenje
subjektivnoga vremena (asocijacije, retrospekcije), važnost simbola, snova i halucinacija,
filozofsko-etička karakterizacija likova (likovi – ideje), uvođenje dramskih i esejističkih
elemenata, postupka unutarnjeg monologa itd. KNJIŽEVNA VRSTA: psihološki roman,
društveni roman, roman ideja.
Stendhal, Crveno i crno (roman)
Gustave Flaubert, Gospođa Bovary (roman)
Ivan Sergejevič Turgenjev: Šuma i stepa, Nadstojnik (pripovijetke iz zbirke
Lovčevi zapisi)
Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina (roman)
William Thackeray, Sajam taštine (roman)
Charles Dickens, Oliver Twist (roman)
Naturalizam
 Glavna obilježja – naturalizam
Javlja se od 1870. do 1890. godine, i to prvo u Francuskoj pa u Italiji i Njemačkoj.
Naturalizam se nastavlja na realizam i još dosljednije teži prikazivanju vidljive zbilje i ljudske
naravi.
Razvoj prirodnih znanosti; književnost se ugleda na njihovu metodologiju.

Utjecaj francuskoga filozofa pozitivista Hippolytea Tainea koji smatra da je čovjek određen
trima odrednicama: naslijeđem (rasom), sredinom i trenutkom (primjena u oblikovanju
likova).
natura, naturalis (lat.) – priroda, prirodan; kao što se vidi iz etimologije riječi – teži se
prikazati prava priroda čovjeka; čovjeka se promatra više kao prirodno biće nego kao
društveno biće jer njime upravljaju temperament, strasti i nagoni
Autori i djela:
Émile Zola: Thérèse Raquin, Germinal (romani)
Guy de Maupassant: Na vodi (pripovijetka)
August Strindberg: Gospođica Julija (drama)